Centralni komitet antifašističke Hrvatske objavio je opširan osvrt na povijest Torcide i njezinu ideološku transformaciju od osnutka 1950. godine do danas. Autori objave polaze od snažne antifašističke i partizanske tradicije Hajduka i prvih generacija Torcide, a zatim pokušavaju objasniti kako je, prema njihovu viđenju, tijekom desetljeća došlo do jačanja nacionalističkih i proustaških obilježja unutar navijačke skupine.
Objavu prenosimo u cijelosti:
Fenomen fašizma u Torcidi, što se dogodilo s Torcidom? Ovo pitanje je poseban sociološki i kulturološki fenomen koji nije jednostavan za objasniti, ali ljude zbunjuje. Od izrazito snažno antifašističkog kluba, do danas izrazito snažno fašističkog kluba. Da ne duljim, Hajdučku Torcidu osnovao je Vjenceslav Žuvela, kao student brodarstva na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, Žuvela je s grupom dalmatinskih studenata 28. listopada 1950. godine osnovao Torcidu uoči odlučujuće utakmice za naslov prvaka između Hajduka i Crvene Zvezde. Žuvela je bio partizan i kasnije član KPJ. Sam Žuvela je tvrdio da je većina prvih osnivača Torcide bila članovima KPJ-a, a mnogi su bili i partizani. Mi znamo da je za vrijeme rata, čitava jezgra igračko-upravljačkog Hajduka završila u NOB-u u partizanskim redovima. Za vrijeme Talijanske okupacije, Hajduk je odbijao igrati utakmice, a nakon onog simboličkog NDH proglasa 43′ godine o pripajanju Splita, Hajduk je i tada odbijao igrati utakmice! Ovo je vrlo važan argument. Nakon ponovne Njemačke okupacije Splita 43′ godine, Hajdukovci odlaze na partizanski teritorij otoka Visa, te tamo obnavljaju Hajduk, a prva utakmica je odigrana na Visu protiv pripadnika Britanske vojske.
Znamo i da je Split za vrijeme rata, dao 12.500 partizana, a samo 50 ustaša. Rana jezgra Torcide u Splitu, bila je duboko vezana za antifašizam, a za Hajduk su navijali gotovo svi partizani i Splita i šire okolice Dalmacije. Uz nekakve manje progone određenog djela Torcidaša 50ih, zbog naginjanja navijačke skupine nekakvoj mogućoj samostalnoj organizaciji, postojao je oprez u partiji, zbog čega je Žuvela bio proganjan kasnije.
Prekretnica u Torcidi kreće se događati 70ih godina, posebno za vrijeme hrvatskog proljeća, iako moram naglasiti, da buđenje nacionalnog naboja u Torcidi 70ih, nije bio fašističkog karaktera, dapače, antifašizam tada nije bio nikakva negacija hrvatskog nacionalizma, te su mnogi Torcidaši i tada bili ujedno antifašisti. Još krajem 70ih, navodi se da se na tribinama moglo čuti partizanska verzija pjesme “Marjane Marjane”. Duje Aljinović, navijač koji je pratio Hajduk desetljećima, opisuje da se na utakmicama pjevala „Marjane, Marjane“ te da su jedni pjevali hrvatsku verziju, a drugi verziju s „barjakom druga Tita“. Na utakmici Hajduk – Crvena zvezda, 4. svibnja 1980., stigla je vijest o Titovoj smrti. U trenutku kada je utakmica prekinuta, sa sjeverne tribine je spontano krenulo:
„Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“.
Ovo su dokazi i primjeri posljednjih godina antifašističke Torcide, barem većine. Prvi proustaški incidenti u Torcidi kreću polovicom 80ih, kada se pojavljuje prvi proustaški vođa Torcide, inicijala L.Z. Čak ga ni Ai nije mogao identificirati, pa ne znamo o kome se radi. Tada kreću prvi sukobi unutar Torcide između pobornika novog vođe i stare garde. 1985. imamo dokumentirani dokaz da proustaška struja postoji unutar vodstva/jezgre Torcide. Sve do 90ih, Torcida se komešala unutar same sebe, a do pobjede proustaške odnosno fašističke struje u Torcidi definitivno dolazi tik prije rata i koncem rata. Možemo reći da je rat i tada političko stanje u zemlji doprinijelo fašizaciji Torcide, iako ni tada Torcida nije bila isključivo proustaška, nego je imala i elemente hrvatskog domoljublja bez primjese fašizma.
Od tada do danas, fašistički naboj je rastao, a unuci partizana počeli su zaboravljati vlastiti identitet i vlastito sjeme! Klinci Torcide prodali su se ne samo fašističkoj demagogiji, nego i drogi. Simbol Splitske Torcide danas je droga, alkohol i spaljeni mozak. Od 10 Torcidaša u Splitu danas, barem 7 njih konzumira neku vrstu droge. Takvi su najbolji materijal za ispiranje mozga, kao stvoreni za Thompsonovu propagandu, kao i propagandu HOS-a, koja vrbuje mlade narkomane, jer oko ideoloških i političkih stavova HOS-a, uglavnom lete narkomanske pčele, a ne netko zdravog razuma. U čitavoj Torcidi danas, nema 2% onih koji uopće znaju kad je počeo posljednji rat, a ni kad je završio. Desnica im je u zraku ne zato što oni znaju što je to, ili zato što im je djed bio ustaša, nego zato što metamfetamin i kokain rade svoje, a tu su i očevi Bosanske i hercegovačke izbjeglice, iz tradicionalno fašističkih krajeva, koji su samo dodatno pumpali prazne mozgove vlastite djece, te su potisnuli autohtone Splitske domoroce, antifašiste.
Torcida je danas skupina koju vode kriminalci i dileri, izrazito politizirana, bez stvarnog sportskog duha. Njihovo navijanje za Hajduk, nije plod istinske ljubavi, nego obične tradicije i zaluđenosti mozga koji je ekstreman kada je spaljen od droge i alkohola. Ta Torcida danas nema apsolutno nikakve veze s domoljubljem, što su dokazali bezbroj puta, nanoseći financijsku štetu svom klubu, Hrvatskoj reprezentaciji, svom gradu uništavajući infrastrukturu grada, te vlastitom narodu, jer se mlate po ulicama s pripadnicima vlastitog naroda. Po meni je Torcida čak opasna polu kriminalna organizacija koju bi čak trebalo kazneno progoniti i pročešljati. Do sutra bi mogao ovdje iznositi podatke koje ja imam, ali nije tema kriminalni milje Torcide, nego izdaja vlastitih temelja.
Otprilike je slična priča i s Dinamom, a i ostale navijačke skupine u Hrvatskoj koje su se odale fašizmu, su zapravo izmanipulirane, a vođe istih su obični dileri i kriminalci. Tu više nema istinske navijačke ljubavi i lokal patriotizma, uglavnom se priča vrti oko kriminala, a sve ostalo je samo paravan.