Piše: Snježana Nemec
Svakodnevni odlazak u trgovinu ili pogled na cijene nekretnina za većinu građana postali su izvor ozbiljnog financijskog stresa. Dok nam službene statistike nerijetko sugeriraju da se situacija smiruje, realnost na blagajnama i u novčanicima govori potpuno drugu priču. Gdje je nestala “stara normalnost” niskih cijena i tko zapravo profitira na leđima običnih ljudi?
U dubinski analitičkom intervjuu, profesor Brkić progovara o fenomenu Greedflation – inflacije pohlepe, i objašnjava kako su velike korporacije i domaći poduzetnici iskoristili globalne krize za dramatično pumpanje vlastitih profita, ignorirajući pritom ikakvu društvenu solidarnost.
Kroz ovaj razgovor pokušali smo čitateljima na jednostavan način demistificirati komplicirane makroekonomske procese: od takozvanog Cantillonovog efekta kojim profesor objašnjava kako masovno tiskanje novca iz vremena pandemije zapravo financira superbogate, preko razloga zašto službeni indeksi potrošačkih cijena ignoriraju i prikrivaju eksplozivni rast cijena nekretnina, pa sve do konkretnih alata kojima bi se ovaj opasan trend podjele društva mogao zaustaviti. Ako ste se ikada zapitali zašto osjećate da je inflacija znatno veća od ove koju prikazuje vlast, ovaj intervju otkrit će vam odgovore.
Svjedočimo li danas stvarnim posljedicama ekonomskih poremećaja ili onome što se u teoriji sve češće naziva Greedflation – pohlepna inflacija? Gdje prestaju realni troškovi poslovanja, a počinju nezasitne trgovačke marže koje građani svakodnevno plaćaju na blagajnama?
Inflacija pohlepe „greedflation“ referira se na to da li visoke prodajne cijene nadoknađuju više troškove proizvodnje ili samo odražavaju ponašanje traženja rente jer je monopolistička odnosno oligopolistička moć omogućila postavljanje tržišnih uvjeta. Korporacije su iskoristile šokove ponude kako bi dramatično povećale svoje profitne marže.
Cjenovna moć tvrtki na monopoliziranim tržištima ubrzava inflaciju. Iznenadni dobici gotovo će neizbježno dovesti do socijalne krize osim ako se inflacija ne ublaži višim plaćama, a utrka između dobiti i plaća može se ublažiti porezom na izvanrednu dobit. Nerazmjerne dobitke bez značajnog povećanja učinka ili povećanja troškova proizvodnje, trebalo bi oporezivati. Mit da tvrtke „zaslužuju“ visoke profite, bez obzira na strukturu tržišta, neodrživ je.
Sredinom 2023. godine su Europska središnja banka, OECD, Banka za međunarodna poravnanja (BIS), Europska komisija objavile studije koje pokazuju da su profiti činili veliki udio u inflaciji. „Rastući profiti poduzeća najviše su pridonijeli europskoj inflaciji u posljednje dvije godine jer su tvrtke povećale cijene više od skoka troškova uvezene energije.“
Ova inflacija događa se kada korporativni sektor uspije prenijeti veliki troškovni šok na otrošače povećanjem cijena kako bi zaštitio ili povećao svoje profitne marže. Zaključak je da ova inflacija rezultira povećanjem ukupnog profita. MMF sugerira kako „izgledi inflacije u Europi ovise o tome kako korporativni profiti apsorbiraju dobitke od plaća“.
Zamjenica glavnog direktora MMF-a tvrdi: „Ako inflacija treba brzo pasti, tvrtke moraju dopustiti da njihove profitne marže padnu“. Objava HNB-a da je domaća inflacija, odnosno rast cijena domaćih proizvoda najviše potakao rast profita ne iznenađuje ali i navodi na zaključak da u Hrvatskoj uopće ne postoji ni najmanja razina socijalne kohezije, kao u pojedinim zemljama EU, u kojima poduzetnici nisu toliko dizali razinu svoje zarade.
Mnogi ekonomisti inflaciju nazivaju nevidljivim porezom. Koliko danas zapravo plaćamo ceh masovnog tiskanja novca za vrijeme pandemije? Je li tada od paketa pomoći najviše profitirao krupni kapital, ostavljajući ceh te monetarne ekspanzije na leđima običnih građana kroz današnju globalnu inflaciju?
Redefiniranjem inflacije kao potrošačkih cijena iskrivljujemo način na koji tumačimo politiku,
nejednakost i tržišta. Većim dijelom ekonomske povijesti inflacija je imala jasno značenje: povećanje ponude novca. Rastuće cijene bile su jednostavno posljedica inflacije. „Inflacija je povećanje količine novca i kredita“ (H. Hazlitt) i „Njezina glavna posljedica je vrtoglavi rast cijena.“ Riječju Ludwiga von Misesa, „inflacija je politika“.
Međutim, danas ćete čuti da se inflacija posebno koristi za raspravu o porastu cijena mjerenih indeksom potrošačkih cijena (CPI) ili osobnim izdacima za potrošnju (PCE). Razlika se može činiti tehničkom, ali ova promjena definicije promijenila je cijeli način na koji gledamo na monetarnu politiku, ekonomsku nejednakost i financijsku stabilnost. Budući da se definicija inflacije promijenila s povećanja ponude novca na promjene cijena, propisi o politici koji omogućuju velika povećanja ponude novca i kredita možda neće naići na neposrednu reakciju javnosti ako potrošačke cijene ostanu relativno stabilne. To može biti politički povoljno jer kreatori
politike mogu povećati ponudu novca za financiranje politički popularnih inicijativa dok se inflacija čini obuzdanom u službenim statistikama.
Međutim, tzv. Cantilonov efekt objašnjava kako novi novac ne ulazi ravnomjerno u gospodarstvo. Prvo mjesto gdje se novostvoreni novac pojavljuje je financijska imovina: dionice, obveznice, nekretnine i spekulativna ulaganja. Budući da središnje banke distribuiraju novostvoreni novac putem banaka kao posrednika („financiranje financijera“), cijene imovine obično reagiraju mnogo prije potrošačkih cijena. Većina ovoga rasta cijena imovine može se izravno pripisati labavoj
monetarnoj politici koja gura novi novac u gospodarstvo s vrha (središnjih banaka), a promjenom definicije inflacije na rast potrošačkih cijena, skrećemo pozornost s inflacije cijena imovine. Upravo to navodi na pretpostavku da je enormni porast cijena kuća i stanova normalan ili jednostavno tržišni ishod.
Zašto se onda, prema Vašem mišljenju, u službenim statistikama i dalje ignorira taj eksplozivni rast cijena imovine i nekretnina? Znači li to da država kroz službene indekse potrošačkih cijena zapravo prikriva stvarne ekonomske učinke i dubinu nejednakosti među građanima?
Indeksi potrošačkih cijena nikada nisu bili osmišljeni da bi obuhvatili porast cijena imovine. Njihov fokus na rastuće cijene roba široke potrošnje odvraća našu pozornost od imovine poput nekretnina i dionica, gdje se pohranjuju i ulažu ogromne količine kapitala, a koje igraju glavnu ulogu u nejednakosti bogatstva. Ako je cilj mjerenja inflacije obuhvatiti društveni utjecaj stvaranja novca, cijene imovine moraju biti uključene. Okvir koji ignorira inflaciju imovine sustavno podcjenjuje trošak monetarne ekspanzije i prikriva njezine distribucijske učinke. Redefiniranje inflacije od monetarnog fenomena do statistike potrošačkih cijena omogućilo je neviđeno stvaranje novca bez odgovarajuće odgovornosti. Rezultat je gospodarstvo obilježeno balonima imovine, rastućom nejednakošću i javnim nepovjerenjem u službene ekonomske narative.
Kada ljudi kažu da osjećaju da je „inflacija veća od one koja se prijavljuje“, ne varaju se. Njihova intuicija uočava mjerljive pojave koje jednostavno nisu obuhvaćene statistikama koje prezentira vlada. Upravo te inflacijske politike tjeraju mlade obitelji da napuste svoje domove. Razumno je očekivati da će jedan dio ovog porasta bogatstva kućanstva utjecati na potrošnju kućanstava, posebice na potrošnju najbogatijih 1% ili 10% kućanstava i tako utjecati na inflaciju.
Kako u takvim uvjetima uopće održati ravnotežu u gospodarstvu? Dok prosječni građani jedva spajaju kraj s krajem zbog drastičnog rasta cijena hrane i usluga, čini se da restriktivne mjere i visoke kamatne stope središnjih banaka ne pogađaju sve jednako. Jesmo li ušli u fazu potpune podjele društva?
Monetarno stezanje jača dualnu prirodu gospodarstva. S jedne strane, manjina vrlo bogatih koji posjeduju kuće, dionice i automobile ostaje relativno nepogođena višim kamatama. Njihova je potrošnja relativno imuna na pritisak središnje banke da uspori rast i ukroti inflaciju višim stopama zaduživanja, jer rijetko zahtijeva zaduživanje i jer im njihova sposobnost davanja kolaterala osigurava povlaštene stope (na dug). Nasuprot tome, većina trpi kombinaciju nepriuštivih cijena kuća, povećanja stanarina, visokih stopa hipoteka.
Ova bifurkacija gospodarstva hrani se sve većom ekonomskom težinom superbogatih, što brzo transformira ekonomsku strukturu. Ishod nije samo distribucijsko regresivan, već je i očito iracionalan. Problem je u tome što se ne prepoznaje vezu između učinka bogatstva, potrošn je bogatih i inflacije. Više kamatne stope jednostavno ne mogu izliječiti ovaj problem osim stezanjem monetarne politike dovoljno drastičnim da uništi učinak bogatstva, a to bi sigurno bacilo gospodarstvo u veliku recesiju.
Kada se podvuče crta pod sve ove elemente, gdje zapravo leži izlaz? Postoje li uopće monetarni ili fiskalni alati koji mogu zaustaviti ovaj trend, ili se jednostavno moramo pomiriti s činjenicom da se ‘stara normalnost’ niskih cijena više nikada neće vratiti? Jesu li rješenje blokade trgovačkih lanaca i banaka ili je problem znatno dublji?
Treba ukloniti uzroke inflacije, a to se ne može riješiti blokadama trgovinskih lanaca ni blokadama banaka. Cijena u trgovinskim lancima, dakle maloprodaji, je samo jedna karika u nizu zvanom inflacija. To je ono što mi kao potrošači vidimo i pojavljuje nam se kao mikroekonomski problem, jer se reflektira na naše novčanike. Inflacija je ipak makroekonomski fenomen čije obuzdavanje traži makroekonomske odgovore monetarne politike, fiskalne, antimonopolske…
Postoje alati kojima se rješavaju takvi problemi. To su monetarna politika, kao i porezna politika odnosno fiskalna, regulacija tržišta i borba protiv monopola, zakona o zaštiti potrošača, racionalizacija i optimizacija državne i javne potrošnje, rast domaće proizvodnje i donošenje poljoprivredne i industrijske politike.
Pojednostavljujući složenu stvar, možemo reći da restrukturiranju opskrbnih lanaca svakako ne pogoduje restriktivna monetarna politika. A što se tiče tržišta plina i poljoprivrednih proizvoda, došlo je do jasne pretjerane reakcije. Takva pretjerana reakcija – glavni element u inflatornom izljevu – uglavnom je posljedica financijskih tržišta koja igraju osnovnu ulogu u procesu određivanja cijena ovih roba. Financijska tržišta ne ponašaju se u skladu s teorijom učinkovitih financijskih tržišta, pokrećući cijene na takav način da odražavaju temeljnu situaciju. Sklona su pretjerano reagirati, vođena špekulacijama.
Konačno, potrebna je aktivna politika usmjerena na smanjenje financija (a posebno financijalizaciju roba), čiji je rast kao postotak BDP-a u posljednjih nekoliko desetljeće glavni uzrok rastuće nestabilnosti svjetskog gospodarstva.
Postoji put kojim restriktivna monetarna ili fiskalna politika vrši pritisak na inflaciju, a to je smanjenjem utjecaja zaposlenosti na pregovaračku moć radnika, dakle na dinamiku plaća. Stoga su ove politike instrument redistributivnih politika, a ne klasno neutralan politički izbor. Može se primijetiti da favoriziraju profite banaka, osiguravajućih društava i financijskih institucija općenito. Suprotstavljanje ovoj situaciji zahtijeva aktivnu antimonopolsku politiku, reviziju nekih propisa i općenito aktivnu politiku usmjerenu na smanjenje financija jer takve politike podrazumijevaju široku preraspodjelu moći u gospodarstvu i društvu općenito.
Projekt financiran sredstvima fonda za poticanje kvalitetnog novinarstva Agencije za medije
