Novi detalji o korištenju prostora nekadašnjeg PPK Velebit u Gospiću otvaraju dodatna pitanja o tome kako su institucije godinama reagirale na ono što se događalo na toj lokaciji. Tvrtka povezana sa Šincekima dobila je posjed nad dijelom nekretnina još krajem 2019. godine, ali Hrvatska banka za obnovu i razvitak tvrdi da nikada nije dala suglasnost za skladištenje otpada. O cijelom slučaju piše Laura Šiprak za 24sata.
HBOR je u studenome 2019. s tvrtkom Tipos Resurs sklopio predugovor o kupoprodaji nekretnina. Prema podacima banke, prva rata plaćena je 25. studenoga, a već dan poslije obavljena je primopredaja i tvrtka je ušla u posjed prostora. Predugovor je dopuštao ulaganja u nekretnine kako bi ih se prilagodilo budućoj namjeni.
U pismu namjere prije sklapanja predugovora kao planirani radovi navedeni su uređenje okoliša i ograde, sanacija krova, fasade i stolarije te obnova priključaka za vodu i električnu energiju. HBOR, međutim, tvrdi da skladištenje otpada nikada nije bilo dio dogovora. Prema njihovim informacijama, na lokaciji se trebala pokrenuti proizvodnja predmeta od reciklirane plastike, poput garaža, bazena, kućica za odmor i bukobrana.
Problem je u tome što ni Tipos Transporti i Logistika ni Plastruktor nisu imali dozvolu za gospodarenje neopasnim otpadom na području Gospića. To su za 24sata potvrdili iz Ličko-senjske županije, navodeći da te tvrtke nisu bile evidentirane u registru dozvola ni 2020. godine, niti danas.
Dodatnu nedoumicu stvara podatak da je u objavama iz 2021. Josip Šincek nastupao kao predstavnik Plastruktora, iako upravo Plastruktor nije imao ugovorni odnos s HBOR-om na temelju kojeg bi mogao koristiti navedeni prostor. Prema dostupnim podacima, ne postoji ni dokument Trgovačkog suda ili javnog bilježnika koji bi potvrđivao da je Plastruktor na toj adresi zakonito mogao imati sjedište.
Porezna uprava zasad nije odgovorila na pitanje na temelju kojeg je dokumenta tadašnji direktor Plastruktora Nenad Bakliža Biber 2020. prijavio promjenu sjedišta tvrtke.
Na lokaciji je poslovala i tvrtka Komarna, koja je od HBOR-a kupila jednu manju zgradu. Njezin vlasnik Sandra Babić rekao je da je prostor kupljen za skladište građevinske tvrtke, ali da sa Šincekima nije imao poslovni odnos. Potvrdio je i da su oni na lokaciji bili prije njega.
Ključno pitanje sada je tko je i kada trebao reagirati. Inspekcija zaštite okoliša unutar Državnog inspektorata nadležna je za nadzor djelatnosti povezanih s otpadom, dok komunalni redari također imaju određene ovlasti prema Zakonu o gospodarenju otpadom. Prema 24sata, prve vreće otpada u silose PPK Velebit počele su stizati još 2020. godine, ali ozbiljnije institucionalne reakcije tada nije bilo.
Pitanje odgovornosti dodatno je otvoreno nakon sjednice saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Na zatvorenoj sjednici očitovanja su dali SOA, Državni inspektorat, DORH i Carinska uprava. Nakon sjednice potvrđeno je da je SOA još 2022. raspolagala informacijama o otpadu te ih proslijedila policiji, USKOK-u i Državnom inspektoratu.
Predsjednik Odbora Ranko Ostojić poručio je da su institucije raspolagale informacijama, ali da je konačni rezultat ipak situacija kakva je danas. Budući da SOA nema represivne ovlasti, njezina je zadaća bila informacije proslijediti tijelima koja su mogla dalje postupati.
Cijela kronologija tako pokazuje da su Šinceki prostor koristili još od kraja 2019., da HBOR tvrdi kako nikada nije dopustio skladištenje otpada, da povezane tvrtke nisu imale potrebne dozvole za gospodarenje otpadom te da su državne institucije najkasnije 2022. imale informacije o slučaju. Upravo zato ostaje otvoreno pitanje zašto sustav nije ranije zaustavio ono što će godinama poslije prerasti u jednu od najvećih afera s ilegalnim otpadom u Hrvatskoj.
