Piše Marko Ljubić za Hrvatska uživo
Klub zastupnika nacionalnih manjina donio je 25. rujna 2026. godine odluku većinom glasova kandidirati Armina Hodžića za upražnjeno mjesto potpredsjednika Hrvatskog sabora.
Ovdje valja naglasiti da Klub nacionalnih manjina u Saboru čine svi zastupnici izabrani u tzv. manjinskoj izbornoj jedinici, neovisno o tome što u aktualnom mandatu SDSS, koji s tri zastupnika predstavlja srpsku nacionalnu manjinu, nije u sastavu vladajuće većine, a ostalih pet zastupnika jest.
Klub zastupnika, neovisno o tome, odlučuje i donosi odluke većinom glasova članova kluba.
Armin Hodžić je bošnjački političar, publicist i aktivist, izvorno kadar SDA, iako se predstavlja nezavisnim zastupnikom, a zastupa sljedeće nacionalne manjine: bošnjačku, albansku, crnogorsku, makedonsku i slovensku.
Hodžić je autentičan kadar SDA, izrazito javno deklarirani pristaša i promotor politike Alije Izetbegovića, zatim turskog predsjednika Erdogana, čije je politike, ideje i vizije u sarajevskom tjedniku „Stav“, utemeljenom 2015. turskim kapitalom, strastveno zagovarao i promicao u svojim kolumnama. Od tih kolumni sabrao je i zbirku „Naš put“.
Usprkos sve izrazitijem razvoju neprijateljske klime prema Hrvatima u BiH, ali i prema Hrvatskoj, u Federaciji BiH među bošnjačkim stanovništvom, poticane bošnjačkim medijima, politikama, ali i od hijerarhije Islamske zajednice u BiH, usprkos teškim i ružnim klevetama hrvatskog naroda i države, usprkos višekratno ponavljanoj politici preglasavanja Hrvata i instaliranju krajnje neprijateljskog „člana Predsjedništva iz reda Hrvata“, Armin Hodžić kao hrvatski političar i zastupnik u Hrvatskom saboru nije reagirao s pozicija hrvatskog nacionalnog interesa.
A to mu je dužnost kao saborskom zastupniku, neovisno o tome na kojoj je listi i u kojoj izbornoj jedinici izabran.
Bez obzira na to što je Hodžić zastupnik navedenih manjina, kao zastupnik Hrvatskog sabora mora primarno predstavljati hrvatski narod, kojem pripadaju svi državljani neovisno o etničkom podrijetlu, s tim bez izuzetka i svi pripadnici političkih nacionalnih manjina.
Hodžić je jedini saborski zastupnik vladajuće većine koji nije glasovao za Rezoluciju o poboljšanju položaja Hrvata u BiH, koja je inače bila kapitulantska molba ili gubitnička izjava bez ičega rezolutnog i državotvornog u sadržaju, potpuno prilagođena proklamiranoj Vladinoj politici „neiritiranja Bošnjaka“.
Arminu Hodžiću je i to bilo „neprihvatljivo miješanje“ u unutarnje odnose u BiH, jer on zastupa stav o razumijevanju i dogovoru BiH naroda!
Vladajući HDZ i Domovinski pokret, s liberalima i ostalima, tolerirali su tu odluku Hodžića, nisu to smatrali nepoštenim odnosom prema koaliciji i nisu u tome vidjeli ništa opasno, iako je u pitanju najvažniji strateški nacionalni interes.
Suverenitet hrvatskog naroda u BiH.
Zato prilično šokantno djeluje prijedlog Kluba zastupnika manjina, pogotovo što je teško povjerovati da nije usuglašen s HDZ-om i da o tome nema informaciju Domovinski pokret.
Mjesto potpredsjednika Hrvatskog sabora visoka je državna funkcija i ne bi smjela nositi baš ništa dvojbeno oko ključnih hrvatskih nacionalnih interesa.
To bi morao imati na umu, pri donošenju odluke Kluba manjinaca, svaki manjinski zastupnik, a ako već ne žele imati ili nemaju senzibilitet prema hrvatskom političkom interesu u BiH, to moraju znati zastupnici HDZ-a i Domovinskog pokreta, posebno ovih drugih, koji su bili prisilni službeni inicijator Rezolucije, jer se nisu usudili javno odreći nacionalno prihvaćene Dabrine inicijative, iako ju je Penava sramotno ugušio lažnom Rezolucijom.
Smiju li Domovinski pokret i HDZ prihvatiti prijedlog Kluba manjinaca i izabrati Armina Hodžića za potpredsjednika Hrvatskog sabora, nije više pitanje minimuma vjerodostojnosti, jer to odavno više nitko ni ne očekuje. Ovdje se radi o puno opasnijem pitanju:
Tko će se i nakon toga čina usuditi dvojiti provodi li se politika koju je Frka Petešić iznio na koalicijskom sastanku s Penavom, koju je javnost s gnušanjem ocijenila planom izdaje hrvatskog naroda?
I što je u izboru Armina Hodžića „rezolutno za Hrvate u BiH“!?
Previše je „slučajnosti“ koje sustavno izbijaju u javnost, a koje bi bile slučajne i koje ne bi svakoga s minimumom nacionalnog samopoštovanja uznemiravale.
Mnoge od njih sam navodio u nizu tekstova o tim pitanjima na Substacku i Facebooku.
Predviđeni izbor Armina Hodžića za potpredsjednika Hrvatskog sabora, nakon što nije htio glasovati za Rezoluciju koju bi bez da trepne potpisao Alija Izetbegović, teška je nova kompromitacija Andreja Plenkovića, koja doduše njemu odavno više nije bitna u tom nizu, a Penavu, koji svojim sramotnim postupcima teško kompromitira sve ljude u Domovinskom pokretu, oduzimajući toj stranci minimum šansi u perspektivi, ne treba ni spominjati.
On će, stražareći protiv najezde četnika na granici EU, sa svojih par cirkusanata, sutra za mrvicu vlasti biti za proglašenje Alije Izetbegovića hrvatskim mučenikom uz aveniju i spomenik u Zagrebu. Ionako je Tomo Medved financirao spomenik „šehidima“ nad kojim se vijori zastava bošnjačke manjine – preslik zastave Armije BiH.
Sve mudrost do mudrosti, državništvo do državništva, kako bi se ostvarili ciljevi političke strategije koju je iznio Frka Petešić, a Penava uz opće zgražanje javnosti pokušao proglasiti časnom.
Ako ovo nije još jedan povod da se ozbiljno postavi pitanje samoubilačke naravi državnog poretka, koji Ustavom, Ustavnim zakonom i Izbornim zakonom, s cijelom prilagođenom zakonskom izvedbenom infrastrukturom, ozakonjuje neograničeno zakonodavno djelovanje zastupnika stranih država i nacija pod krinkom političkih prava nacionalnih manjina, neovisno i nasuprot hrvatskim nacionalnim interesima, onda zbilja ne znam što jest i kada će biti.
Za kraj, često mi ljudi prigovaraju zbog oštrih kritika političara i njihovih ideja na desnici, pitajući se – pa valja li tebi itko?
Evo prilike na pravom pitanju da vidimo tko se usuđuje otvoriti ga i čvrsto, bez kompromisa, ustrajati na stvaranju državne politike koja neće biti opterećena ovako ozbiljnim, temeljnim državnim problemima.
Na tim pitanjima stvara se jedinstvo desnice, a ne oko samoproglašenih „desničara“, dugogodišnjih kontrolora i razbijača autentičnih nacionalnih programa i ciljeva.
