Piše Marko Ljubić na FB
“Jednom prilikom u emisiji Budnica mi je sugovornik, general HV i HVO-a, inače poznati hrvatski intelektualac rekao za drugog poznatog generala i ne toliko suptilnog intelektualca, osvrćući se na njegove prilično bjesumučne javne i kuloarske kampanje protiv sebe, da generalsku čast treba znati nositi u svim prilikama i uvijek.
Toga sam se tijekom ove prilično prljave i komunikacijski potpuno nejasne formalno izborne kampanje među Hrvatima u BiH, koja od prvog trenutka nema nikakve veze s izborom hrvatskog člana Predsjedništva, sjetio više puta slušajući što general Zdenko Lučić govori.
Problem mi je od prvog trenutks njegove kandidature s takvim javnim istupima činilo to, što bi baš on morao znati o kojem se generalu radilo i tko je poslao takvu istinitu i moralno obavezujuću javnu poruku, pa mi je bilo neshvatljivo da nikada nije čuo za tu mudrost, a još nevjerojatnije da upravo iz tako mudre blizine netko može toliko nisko pasti.
To se ne radi tek tako.
Ulog mora biti golem, jer Zdenko Lučić je godinama u krugovima kojima je pripadao relativno uspješno, bar javno, nosi generalsku čast.
Kakav je to ulog da se čovjek toliko blamira, svjestan da nikako neće moći da ne znam što postigne, popraviti takvu blamažu.
Njegova “kampanja” definitivno poziva ljude na razmišljanje i propitkivanje. On ništa o Draganu Čoviću nije morao i mogao otkrivati, ljudi su znali tko je Dragan Čović.
Izvlačenje njegovog “srpskog izvanbračnog podrijetla” pozivajući se na obavještajne kontakte u klimi neviđenih prljavština, kojima su baš zbog Lučićevoga ponašanja potpuno potisnuta u nebitnost pitanja statusa Hrvata u BiH i svedena na famoznu bitku protiv korupcije, ipak je dno dna, nešto što general nikada ne bi smio reći.
Drugo je pitanje, na koje se to Lučić obavještajne krugove poziva, čiji su i s kojim ciljem upravo sad “otkrivaju” te “podatke”, kad i ako im je u desetljetnim suparništvima s Draganom Čovićem to, makar i perverzno, moglo poslužiti. Ili, ako se radi o “hrvatskim obavještajcima”, očito s prošlošću iz komunističkog režima, jer su jedino oni mogli imati pristup svemu,.zašto tako “važnu” činjenicu nisu ranije otkrili?
Kao i mnoge druge.
Ovako, posve je očit pravac pokušaja kompromitacije Čovića zbog upornog i razumnog partnerstva sa Srbima u BiH, što jako smrdi na višegodišnje “pravaške politike” Hasanbegovića i sličnih s desnice u Hrvatskoj, a danas se uklapa u “strategiju” Frke Petešića.
Novoga bratstva s Bošnjacima!
Ni u jednoj opciji nikako sve to što Lučić javno pokušava ne mogu odgovarati ničemu hrvatskom, a ne može to sve biti toliko slučajno.
Toliko glup nije.
A nisu ni Hrvati još uvijek toliko zaluđeni.
Kao, Zdenku Lučiću dosadilo, nije više mogao gledati patnje hrvatskog naroda pod Čovićevim rukovodstvom, pa kao general s oslobodilačkim refleksom odlučio osloboditi svoj narod.
Dajte molim vas, kak’i Radić bi se sjetio bolje fore!
Pogledajmo malo ključan svehrvatski kontekst ovih izbora.
Činjenica je da se fokus javnosti usmjerio na Hrvate BiH nakon govora Josipa Dabre u Hrvatskom saboru, u kojemu je izgovorio bit stvari i bit hrvatske nacionalne politike a milijuni ljudi prihvatili s oduševljenjem.
Nakon toga smo svjedočili seriji nevjerojatnih događaja i proboja nepoznatih programa iz vrha vlasti, paničnom gušenju ideje hrvatskog suvereniteta, otvorenim lažima o interesu SAD prema pitanjima BiH, uz već postojeću antiameričku kampanju sa slijepim pristajanjem na političke kreacije Francuske, UK i Njemačke, usprkos serije višedesetljetnih očitih dokaza da su upravo te države bile sponzori političkog obespravljivanja Hrvata.
Dojam je da je Dabro pokrenuo lavinu, koja neće stati, bez obzira koliko se energije uložilo u gašenje i koliko se alternativnih opcija pokrenulo.
Silan trud državnog vrha, odnosno Plenkovića prije svih, je uložen u javno pranje i pospremanje pod tepih elaboracije Frke Petešića, rijetko viđenog javno objavljenog plana izdaje naroda i države, za što je poslužio otužni Penava.
Razvoj stvari s Lučićevom kampanjom opasno zloćudno podsjeća na tu “strategiju”, a nikako se šokantno priznanje krivnje za udruženi zločinački pothvat predsjednika Vlade HR Herceg Bosne, ne može izdvojiti iz općeg konteksta tih nevjerojatnih događaja u trenucima kad nakon trideset godina realno postoji šansa da se strgnu okovi s državnosti Hrvata u BiH.
Fascinantna je drskost i upornost kojom se odbijaju baš sve mogućnosti uskakanja u američki geopolitički vlak i sumanutog držanja za skute europskih država i administracija koje se i danas, kao i tijekom stotinu i više godina unazad, otvoreno izruguju Hrvatskoj.
Vladati se narodom može uz to što ljudi vide, ali oprati mozgove ljudima nitko ne može.
Mislim na “strateškog saveznika” Francusku.
Ovo što radi Zdenko Lučić nije politička kampanja za Predsjedništvo BiH, to je po svemu izvršenje puno opasnijega projekta, koji s podrijetlom Dragana Čovića, “srpstvom”, “komunjarstvom” i ne znam s čim sve ne, nema nikakve veze, izuzev moźda, ako je, koliko god bio grješan, zaprijeka realizaciji tih strategija.
Legenda o eliminaciji korupcije je priča za malu djecu, jer ni jednome akteru nije smetala godinama.
Od prvog trenutka sam tvrdio da se to što radi Lučić ne događa nasuprot interesima Zagreba, kojega Zagreba neka svatko sam prosudi.
Sve navedene “slučajnosti” pozivaju na razmišljanje i silno su uznemirujuće.
O tome se ne smije šutjeti.”, napisao je Ljubić
