Piše Ivan Hrstić na facebook-u
Šerbedžija toliko silno želi najednom postati – disident?!? Nadmašuje ga jedino Jergović, koji se najednom još silnije trsi pretvoriti u nekog hrvatskog Solženjicina, koji je u Sibiru jeo smrznuti kupus i riskirao život za svaku napisanu riječ, dok je on u životu morao bježati jedino od srpskih granata u opkoljenom Sarajevu, koje nisu bile njemu osobno namijenjene, a u Zagrebu živi lagodnije nego bilo koji drugi pisac.
U kojem trenutku to umjetnik ima dužnost osjetiti dužnost dokazati svoje – disidentstvo? Sloboda duha, širina srca, kritika uma, svakako da. Ali gdje treba biti u trenutku kad je zemlja u kojoj si rođen napadnuta? Je li dokaz tog urođenog disidenstva – zadržati se na agresorskoj strani?
Rade, ne, nisi morao uzeti pušku u ruke, ali mogao si, kao mnogi drugi umjetnici, uzeti – Riječ. Gdje je u tom trenutku bila tvoja Riječ? I što je zagovarala? Zašto tada nisi grmio onako kako znaš u obranu Like i Hrvatske?? Tvoja šutnja i tvoj navodni pacifizam tada nisu bili neutralni – već u službi onoga tko je hranio cijevi topova. Parada moralnog relativizma koji izjednačava žrtvu i agresora.
Može li se umjetnik smatrati disidentom ako njegova kritika sustava ne nosi nikakav osobni rizik, već se odmrzava iz pozicije materijalne sigurnosti i povijesne nedorečenosti? Disidenti idu u progonstvo i na robiju, ako treba, a ne na ekskluzivna državna otočja pod pokroviteljstvom onih protiv kojih se navodno bore!
Je li disidenstvo bilo u trenutku kad je Hrvatska napadnuta ostati u Beogradu i snimati filmove u netom razrušenom Vukovaru, kulise stvarne ljudske patnje koristeći za filmski kadar? Dok se ruševine još nisu ohladile, dok nevine ljude još ubijaju, dok zarobljene branitelje muče po srbijanskim logorima? Film je to k tome u kojem si, gle kozmičke koincidencije, savršeno odglumio ulogu hrvatske ljudske gnjide, oficira JNA s hrvatskim prezimenom.
Rade, trebamo li sad svi zajedno proslaviti tvoj paćenički izlazak iz brijunskog gulaga? I demokratski izabranu hrvatsku vlast nazivati “režimom” samo kako bi tebe mogli zvati disidentom? Zaslužio ili ne, misliš li stvarno da možeš desetljećima primati proračunski novac i pogodnosti glumeći i pjevušeći za elitu u ekskluzivnoj hladovini državnih Brijuna te onda odjednom pucnuti prstima i pretvoriti se u borca protiv “režima”. I da ti netko pritom u to povjeruje. Toliko dobar glumac – čak ni ti nisi.
Viv, viv, vivkajući kao vivak
Živ, živ, živkajući kao živak
I vav, vav, vavkajući ko mali ćuko
Ćuko mali
