Piše: Snježana Nemec
Dok službena makroekonomska izvješća i politički narativi crtaju sliku povijesnog trijumfa, ističući kako Hrvatska bilježi jednu od najviših stopa rasta BDP-a u cijeloj Europskoj uniji i rekordan rast nominalnih plaća pod štitom eurozone, stvarni život u Hrvatskoj odvija se na sasvim drugoj frekvenciji.
Ta prividno sjajna makroekonomska frekvencija ne odzvanja u klimatiziranim dvoranama gdje se prezentiraju ušminkani statistički grafikoni o “najbržem rastu u EU”, već na blagajnama supermarketa, u redovima pred šalterima i na mjesečnim izvacima tekućih računa. Sukob između službene statistike i mikro-stvarnosti prosječnog hrvatskog potrošača nikada nije bio dublji. Dok nas uvjeravaju da standard i ekonomija cvjetaju, matematika u samoposluzi govori sasvim suprotno: bez stvarne produktivnosti, inflacija je djelovala kao tihi, regresivni porez koji je građanima odnio ne samo trinaestu plaću, već i temelje ekonomske sigurnosti.
Statistika kao varka: Iluzija rasta i percipirana inflacija
Kako bi se demantirao prevladavajući narativ o rastu standarda, potrebno je ogoliti samu metodologiju mjerenja. Državni zavod za statistiku bilježi da je inflacija dosegnula 4,1 posto na godišnjoj razini. No, službeni Indeks potrošačkih cijena (CPI) pati od duboke matematičke asimetrije. Bogatije kućanstvo na hranu i osnovne režije troši tek manji dio prihoda, dok obitelj iz srednje klase, umirovljenici i socijalno ugroženi na te stavke troše između 40% i 60% svog mjesečnog budžeta.
Upravo su te kategorije doživjele najveći cjenovni udar. Dok opći prosjek stvara privid kontrole, ključna komponenta energija, bilježi dramatičan skok, praćena snažnim rastom cijena usluga. Kada službena statistika objavi jednocifreni postotak, ona u isti koš stavlja stabilnost cijena luksuznih dobara s rastom cijena maslinovog ulja, kruha ili krumpira koji su na policama poskupjeli i do 80%. Ono što ekonomisti nazivaju percipiranom inflacijom zapravo je jedina stvarna inflacija za većinu građana. Nominalni rast plaća samo je optička varka; kada se plaće deflatiraju stvarnim porastom cijena osnovnih životnih potrepština, jasno je da je kupovna moć hrvatskog radnika trajno degradirana.
Anatomija šupljeg rasta: BDP raste, a domaća proizvodnja pada
Da bi se do kraja razotkrila ova ekonomska iluzija, potrebno je postaviti pitanje koje politički akteri svjesno izbjegavaju: što se događa s dugoročnom strukturom domaće proizvodnje dok BDP juri prema vrhu EU ljestvice? Vlast se uporno kiti spomenutim postocima gospodarskog rasta, no u širokom luku prešućuje bolnu ekonomsku istinu o rastu koji je strukturno nestabilan jer se ne temelji na snažnoj i samodostatnoj proizvodnoj bazi. Hrvatski BDP ne raste primarno zbog tehnološkog napreka, modernizacije ili stvaranja visoke dodane vrijednosti u industriji, već je nošen masovnim priljevom europskog novca, inflatornim skokom cijena i potrošnjom kućanstava.
Odgovor statistike na duge staze je opominjući. Dok nominalne vrijednosti rastu, stvarni udio industrije i poljoprivrede u strukturi gospodarstva ostaje u sjeni uslužnih djelatnosti. Hrvatska se tako suočava s opasnim ekonomskim paradoksom. Slaviti brzi rast BDP-a nošen uslugama dok domaća industrija i poljoprivreda gube utrku s uvozom isto je što i slaviti povećanje prometa na blagajni restorana koji zapravo prodaje sve manje obroka, ali ih naplaćuje trostruko skuplje. Struktura domaćeg BDP-a dramatično je nagnuta prema uslugama (turizmu) i građevinskim radovima financiranim iz fondova EU. Budući da ne podmirujemo vlastite potrebe, postali smo uvozno ovisni. Kada uvoznu robu plasiramo kroz trgovačke lance uz ekstremno visoke marže, mi kroz inflatorne pritiske i porezne prihode generiramo privid ekonomske moći, dok stvarna proizvodna supstanca zemlje dugoročno kopni.
Potpuno je očekivano da će korporativni sektor i trgovački lobiji ove tvrdnje oštro negirati, pravdajući se rastom globalnih troškova transporta i nabavnih cijena. Međutim, gubici na policama domaćih proizvođača i službena matematika u godišnjim izvješćima trgovaca, koja crno na bijelo prikazuju rekordne, višemilijunske dobiti, govore sasvim drugu priču i potvrđuju da su trgovački lanci u debelom plusu.
Gubitak monetarnog suvereniteta: Vezane ruke u borbi protiv Frankfurta
Nemoć domaće politike pred ovim ekonomskim pustošenjem postaje apsolutna kada se u obzir uzme institucionalni okvir unutar kojeg Hrvatska danas djeluje. Ulaskom u europodručje, Hrvatska narodna banka trajno je prenijela ovlasti upravljanja monetarnom politikom na Europsku središnju banku (ESB). U tom trenutku, Hrvatska je dobrovoljno predala jedina dva moćna makroekonomska alata koja jedna država ima u borbi protiv pregrijavanja gospodarstva: samostalnu kontrolu kamatnih stopa i upravljanje tečajem vlastite valute.
Pogrešno je vjerovati da su sve članice Europske unije jednako nemoćne pred inflacijskim valom. Zemlje poput Švedske, Danske ili Češke, koje su zadržale monetarni suverenitet, iskoristile su autonomno podizanje kamatnih stopa i jačanje vlastitih valuta kako bi srezale uvezenu inflaciju na minimalne razine ( Švedska na svega 0,3%, a Češka na 1,9%). Čak i unutar same eurozone, zemlje s jakom domaćom proizvodnjom i agresivnim agencijama za zaštitu tržišnog natjecanja uspješno štite svoje tržište od divljanja marži. Hrvatska je, s druge strane, ušla u krizu s uništenom proizvodnjom, fiksiranim tečajem i bez monetarnih kočnica, prepuštena na milost i nemilost odlukama iz Frankfurta i profitnim apetitima trgovačkih lanaca.
Poruka koja danas stiže iz Frankfurta za Hrvatsku je politički hladna i ekonomski surova. Europska središnja banka kroji monetarnu politiku prema prosjeku eurozone, potpuno ignorirajući specifični položaj hrvatske periferije. U trenutku kada domaća osobna potrošnja gotovo stagnira na skromnih 0,5%, a gospodarski rast primjetno usporava, ESB nastavlja s podizanjem kamatnih stopa kako bi hladio velika europska gospodarstva. Za prosječnog hrvatskog građanina to stvara dvostruki obruč: s jedne strane trpimo uvezenu inflaciju koja iznosi visokih 4,1%, a s druge nas Frankfurt kažnjava skupljim kreditima i smanjenom kreditnom sposobnošću. To je jasan pokazatelj asimetrije unutar monetarne unije – dijelimo zajedničke restrikcije i visoke kamate, ali još uvijek ne i visoki standard i produktivnost razvijenog Zapada.
Vladin paket mjera: Gašenje požara benzinom i bura u javnosti
Suočena s pritiskom javnosti i oporbe, Vlada je donijela novi, opsežan paket antiinflacijskih mjera te najavila hitne jesenske intervencije. Iako je program predstavljen pod egidom “solidarnosti i pravednosti” s ciljem očuvanja socijalne kohezije, u javnosti i među stručnjacima izazvao je pravu buru i žestoke podjele.
Glavni kamen spoticanja postala je mjera kojom se želi adresirati prekomjerna profitna marža uvođenjem poreza na prekomjerne marže bruto dobiti srednjih i velikih tvrtki. Dok sindikati i socijalno ugrožene skupine pozdravljaju pokušaje rezanja korporativne pohlepe, Hrvatska udruga poslodavaca i neovisni ekonomski analitičari digli su glas na uzbunu. Ekonomski stručnjaci otvoreno upozoravaju na opasan bumerang-efekt: porez na dobit i marže iznimno je lako prevaliti na leđa krajnjih potrošača. Ako se kompanijama zakonski ograniči ili dodatno oporezuje profit, one će taj trošak jednostavno ugraditi u konačnu cijenu svojih proizvoda i usluga, čime država, u pokušaju da suzbije inflaciju, zapravo riskira njezino dodatno raspirivanje.
Administrativno zamrzavanje cijena i moratorij na državne naknade stoga u stvarnosti djeluju samo kao privremeni analgetik za kroničnu bolest. Budući da država nema monetarnu moć, ona pribjegava proračunskim subvencijama za električnu energiju i plin dajući privid spasa. No, dok se proračunski novac troši na gašenje kratkoročnih požara, dubinski uzroci ostaju netaknuti, a srednja klasa se nastavlja topiti u procjepu između tržišnog divljanja cijena i nemoći domaćih institucija.
Tržišna perfidnost: Shrinkflacija i skimpflacija na djelu
Nemoć potrošača pred ovim mehanizmima dodatno je pojačana korporativnim praksama koje statistika vrlo teško ili nikako ne bilježi. Riječ je o fenomenu prikrivene inflacije, u javnosti poznatom kao shrinkflacija i skimpflacija.
Kupci u Hrvatskoj svakodnevno svjedoče kako pakiranja čokolade s nekadašnjih 100 grama padaju na 80 grama, kako se vrećice čipsa pune zrakom, a jogurti smanjuju s 200 na 180 grama, dok cijena proizvoda ostaje ista ili raste. S druge strane, skimpflacija podrazumijeva tiho kvarenje kvalitete samog proizvoda; zamjenu kvalitetnih sastojaka jeftinijim supstitutima, poput korištenja palminog ulja umjesto maslaca. Kroz ove perfidne metode, korporativni sektor prebacuje kompletan teret rasta troškova na leđa građana, istovremeno bilježeći rekordne profitne marže. Službena statistika ove promjene u gramaži i kvaliteti iznimno teško i tromo bilježi, čime iznova iskrivljuje stvarnu sliku osiromašenja društva.
Glas naroda: Što kažu hrvatski potrošači?
Kako bi se ogolila suhoparna statistika, dovoljno je poslušati i pročitati svakodnevne izjave građana koje se mogu čuti i vidjeti u redovitim medijskim anketama, uličnim reportažama i na internetskim forumima. Golemo nezadovoljstvo pokušale su iskoristiti i oporbene stranke (SDP i Možemo!), otvarajući diljem zemlje takozvane “Knjige žalbe” te nudeći svoj alternativni ekonomski program. Njihova rješenja deklarativno ciljaju na oporezivanje korporativnog ekstraprofita trgovačkih lanaca, izmjenu formule za usklađivanje mirovina i okretanje prema domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji. Međutim, iz novinarsko-istraživačke perspektive, to zakasnjelo ukazivanje na problem i dalje nosi snažan politički predznak. Ta inicijativa u javnom prostoru ne funkcionira kao stvarna, operativna strategija za spas gospodarstva, već uvelike služi kao proračunata populistička poluga i marketinška odskočna daska s jasnim ciljem, kako preko leđa osiromašenih građana i goruće teme skupoće zasjesti na vlast.
Stvarna muka naroda ostaje izvan tih proračunatih stranačkih kalkulacija. Autorici ovog teksta zapravo nisu potrebni tuđi primjeri, medijske ankete niti stranački programi kako bi shvatila punu težinu ove ekonomske destrukcije. Kao umirovljenica u Hrvatskoj, autorica i sama svakodnevno svjedoči i proživljava istu surovu stvarnost. Njezino vlastito iskustvo na blagajnama, u ljekarnama i pred uplatnicama za režije najvjerodostojniji je dokaz da umirovljenici danas ne žive, nego preživljavaju. Dok vlast uvjerava javnost u povijesna postotna usklađivanja, a oporba obećava spas, matematika u novčanicima hrvatskih umirovljenika sve to neumoljivo demantira. Prisiljeni su birati između osnovnih prehrambenih namirnica i plaćanja računa, pretvarajući se u lovce na akcijske kataloge. Primanja te najranjivije skupine ne jede nikakva apstraktna kriza, već vrlo opipljivi porez inflacije koji pred njihovim očima briše plodove cjeloživotnog rada
Strukturni zaokret: Kako doista slomiti inflaciju bez monetarnih poluga?
Budući da je Hrvatska narodna banka uvođenjem eura izgubila klasične monetarne instrumente za hlađenje gospodarstva, teret borbe protiv inflacije u potpunosti se prebacio na fiskalnu politiku i regulatorne mehanizme države. Privremeno se gašenje požara državnim subvencijama mora hitno zamijeniti radikalnim strukturnim zaokretom u tri ključna smjera:
1. Selektivno porezno rasterećenje i uvjetovani PDV.
Dosadašnja linearna smanjenja PDV-a na određene namirnice pokazala su se kao potpuni promašaj jer su trgovci razliku u porezu jednostavno pretočili u svoje marže, dok su cijene na policama ostale iste ili rasle. Strukturni zaokret zahtijeva uvjetovano smanjenje PDV-a. Država može smanjiti porez na nultu ili minimalnu stopu za esencijalna dobra, ali isključivo uz zakonski uvjetovanu obvezu i rigorozan nadzor Crnih lista: svaka ušteda na porezu mora se u cent preliti na nižu konačnu cijenu za potrošača.
Procjena mogućnosti: Visoko izvedivo, ali zahtijeva administrativnu oštrinu. Tehnološki sustavi fiskalizacije omogućuju državi praćenje cijena u realnom vremenu. Ono što nedostaje jest politička hrabrost da se trgovci javno sankcioniraju ili zatvore ako zloupotrijebe porezne olakšice.
2. Rigorozna antimonopolna politika i kontrola marži
Ključna poluga leži u dramatičnom jačanju ovlasti i aktivnosti Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN). U uvjetima oligopola, gdje nekolicina trgovačkih lanaca diktira uvjete, AZTN ne smije biti tromi promatrač. Potrebno je uvesti agresivne, nenajavljene inspekcije, dubinsko češljanje strukture formiranja cijena te uvođenje drakonskih kazni za prešutne kartelske dogovore i neopravdano pumpanje marži pod krinkom krize.
Procjena mogućnosti: Djelomično izvedivo, ali uz golem politički otpor. Država ima zakonske mehanizme za jačanje regulatora, no prepreku čini snažan lobistički pritisak krupnog kapitala (poput HUP-a) i kronični nedostatak stručnih kadrova unutar samih državnih agencija koji bi mogli voditi složene procese protiv multinacionalnih korporacija.
3. Strateško poticanje domaće proizvodnje
Dugoročno najmoćnije oružje protiv uvezene inflacije jest postizanje prehrambene samodostatnosti i energetske neovisnosti. To podrazumijeva masovno preusmjeravanje proračunskih sredstava i fondova EU iz neproduktivnog građevinskog sektora izravno u primarnu poljoprivrednu proizvodnju, prerađivačku industriju i lokalne energetske sustave. Kada država sama proizvodi hranu za svoje potrebe, cijena kruha ili mesa više ne ovisi o burzovnim špekulacijama u Frankfurtu ili Rotterdamu.
Procjena mogućnosti: Teško i dugotrajno, ali jedino održivo rješenje. Ovo nije mjera koja daje rezultate preko noći; za obnovu uništenog poljoprivrednog i industrijskog fonda potrebne su godine dosljedne strategije. Najveća zapreka ovdje je dosadašnji model ekonomije koji se prelagano naslanjao na brzu zaradu od turizma i uvoza, zapostavljajući realni sektor.
Zaključak: Anatomija ekonomske iluzije
Prvi čin ove osmodijelne analize jasno pokazuje da inflacija u Hrvatskoj nije nikakav slučajan, prolazni poremećaj na tržištu, već duboko nepravedan mehanizam preraspodjele društvenog bogatstva koji dodatno bogati najimućnije. S druge strane, ona sustavno uništava socijalno ugrožene i srednju klasu – pojam koji danas itekako postoji, ali je dramatično promijenio svoje značenje i raslojio se na tri nestabilne skupine. Dok viša srednja klasa (poput IT stručnjaka, liječnika-specijalista ili menadžera) još uvijek drži financijsku glavu iznad vode, klasični srednji sloj (poput profesora, inženjera i javnih službenika) prisiljen je na golema odricanja pri svakoj većoj kupnji. Istovremeno, niža srednja klasa (radnici u uslužnim djelatnostima i administraciji) formalno ne spada u siromašne, ali ih svaki izvanredni trošak baca u financijski minus. Umjesto nekadašnjeg sinonima za sigurnost, pojam srednje klase danas označava tek različite stupnjeve svakodnevnog balansiranja na rubu ekonomske iscrpljenosti.
Službeni narativi o “povijesnom rastu standarda” i najbržoj stopi rasta BDP-a u Europskoj uniji padaju na ispitu elementarne matematike, kroničnog pada udjela domaće industrijske i poljoprivredne proizvodnje te svakodnevnog, opipljivog iskustva građana. Masovno tiskanje dolara i eura pokrenuto u globalnim središtima moći stvorilo je inflacijski val koji je, prelivši se preko fiksiranog tečaja i uvozne ovisnosti, potopio upravo najranjivije slojeve hrvatskog društva.
S obzirom na to da je ulaskom u eurozonu i prijenosom monetarne vlasti u Frankfurt država trajno predala ključeve neovisne monetarne politike, borba protiv ovog ekonomskog pustošenja svedena je na sekundarni, fiskalni teren. Pokazalo se da administrativna zamrzavanja cijena, proračunska davanja i deklarativni oporbeni programi u javnom prostoru uglavnom funkcioniraju kao kratkoročni analgetici ili pak populistički alati za prikupljanje političkih bodova i borbu za vlast, dok stvarni uzroci krize ostaju netaknuti.
Izvorni ekonomski pokazatelji i autentična svakodnevna zbilja hrvatskih umirovljenika, koji bez tuđih primjera i medijskih anketa na vlastitim novčanicima proživljavaju ovu destrukciju, svjedoče da ta populacija danas ne živi, već preživljava. Bez radikalnog i hrabrog strukturnog zaokreta koji bi podrazumijevao rigorozno slamanje trgovačkih oligopola kroz AZTN, uvođenje strogo uvjetovanog PDV-a i dugoročno, masovno ulaganje u domaću proizvodnju hrane i energije, “rast standarda” ostat će samo isprazna politička fraza na papiru. Ekonomska realnost opominje: bez obnove vlastite gospodarske supstance i proizvodne samodostatnosti, nevidljivi porez inflacije nastavit će ubrzano isisavati vrijednost rada i mirovina, ostavljajući iza sebe društvo duboke socijalne pukotine i trajne ekonomske nesigurnosti.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za medije
