Redakcijski tekst
Most se posljednjih dana svojski trudi uvjeriti javnost da s Možemo nema, niti će imati, ništa. Uoči prosvjeda, tijekom prosvjeda, pa i nakon njega, poruke se ponavljaju gotovo ritualno: nema koalicije, nema političkog saveza, nema svjetonazorske bliskosti.
Dobro. Shvatili smo.
Samo postoji jedan problem – HDZ se u tim velikim zaklinjanjima nekako uvijek izgubi.
Možemo je, očito, politička opasnost od koje se Most mora ograđivati nekoliko puta dnevno, dok je prema HDZ-u dovoljna kritika Andreja Plenkovića, pokoja teška riječ o korupciji i zahtjev za smjenom Vlade. To je, doduše, i razumljivo. Plenković ih je već jednom politički ponizio i praktički izbacio naglavačke iz Vlade, pa osobnog i političkog animoziteta prema njemu sigurno ne nedostaje.
Ali problem je što Plenković nije isto što i HDZ.
Može Most napadati Plenkovića koliko god želi, ali to još uvijek nije isto što i jasno reći: s HDZ-om poslije izbora nećemo.
A upravo tu rečenicu ne čujemo.
To posebno bode oči jer Most iza sebe već ima iskustvo nakon kojeg su birači s punim pravom postali sumnjičavi prema njihovim predizbornim crvenim linijama. Most je 2015. bio jezičac na vagi, a politički epilog svi znamo – HDZ je završio na vlasti.
Iz tog vremena ostala je i legendarna izjava Nikole Grmoje, objavljena 2016. godine: „Ubit će me ćaća ako ne dovedem HDZ na vlast.“
Može Most danas deset puta objašnjavati kontekst, može tvrditi da nije doveo HDZ nego sebe na vlast, može podsjećati kako ih je HDZ kasnije izbacio iz Vlade. Ali politika se ne mjeri naknadnim objašnjenjima nego rezultatom. A rezultat je bio vrlo jednostavan: HDZ je došao na vlast, Most mu je za to bio potreban.
Zato današnje bjesomučno ograđivanje od Možemo djeluje pomalo komično.
Nitko Most ne tjera da ide s Možemo. Nitko od desnih birača to od njega ni ne očekuje. Ali ako već tako lako izgovaraju „nećemo s Možemo“, bilo bi zanimljivo čuti zašto im je toliko teško izgovoriti jednako kratku rečenicu o HDZ-u.
Ne „Plenković mora otići“.
Ne „HDZ je korumpiran“.
Ne „ova Vlada mora pasti“.
Nego jednostavno: nakon izbora nećemo podržati HDZ i nećemo s njim sastavljati vlast.
To je cijela rečenica. Traje tri sekunde.
Most je zasad ne izgovara.
I upravo zato birači imaju pravo biti oprezni. Jer u hrvatskoj politici puno smo se puta naslušali velikih predizbornih riječi, da bi se nakon zatvaranja birališta odjednom pojavila „odgovornost prema državi“, „stabilnost“, „viši interes“ i ostali politički izrazi kojima se obično objasni ono što se prije izbora tvrdilo da je nemoguće.
A ljevica se pritom ne mora previše zanositi idejom da će upravo ona srušiti Andreja Plenkovića. Politički gledano, puno je realnije da Plenkovića jednog dana ne ugrozi SDP, Možemo ili neka velika oporbena ofenziva, nego vlastita stranka.
Jedini pravi problem za Andreja Plenkovića može postati HDZ koji zaključi da mu je Plenković postao teret.
A tada bi Most ponovno mogao postati vrlo važan.
I ne treba imati previše mašte da se unaprijed čuje objašnjenje kojim bi se takav politički brak pokušao prodati biračima: „Ovo više nije Plenkovićev HDZ. Ovo je drugačiji HDZ.“
Pa bi se odjednom sve zakletve, crvene linije i desetljeće sukoba mogle uredno spremiti u ladicu.
Most, dakle, nema nikakav problem objasniti s kim neće.
Samo još čekamo da jednako jasno objasni – s kim možda ipak hoće.
