Piše Marko Ljubić
Kandidat za člana Predsjedništva BiH, general Zdenko Lučić poručuje narodu preko neke TV u Sarajevu, da će se odreći plaće ako bude izabran i da će plaću darovati u humanitarne svrhe, uz detaljno objašnjenje kako će organizirati tu potencijalnu humanitarnost.
S obzirom da je Zdenko hercegovački Hrvat, da ni po čemu poznatom uoči ulaska u politiku ne bi trebao spadati u podkapacitirane ljude, prilično je čudno da kampanju gradi na takvoj nehercegovačkoj budalaštini, tipujući upravo na politički profil i etnogenezu hercegovačkog Hrvata.
Ne ide to jedno s drugim u Hercegovini.
A bome ni u Bosni.
Prvo, sam sebe u istoj rečenici višestruko kompromitira i predstavlja jeftinim muljatorom i teškom neznalicom. Član Predsjedništva se ne može svojom voljom, bez promjene zakonskog poretka, odreći ničega što je ozakonjeno u okviru funkcije.
Plaća je ozakonjena obveza, a ne pravo izbora. Plaću mora primati, a što će s njom nije odricanje, već upravljanje.
Drugo, kad bi se usprkos tome i mogao odreći plaće, onda odricanje podrazumijeva da ne može darovati to od čega se odrekao.
Ako si se odrekao, nemaš više mogućnosti utjecati na to. Odricanje i zadržavanje potpunog prava s naknadnim upravljanjem tim ostvarenim pravom ne idu u istu logičku kategoriju.
Treće, mjera vrijednosti uspješnosti rada u profesionalnoj službi je plaća. Odricanje od plaće je neizravan poziv da se ne vrednuje njegov rad u slučaju izbora, što nadalje znači otvorenu sumnju u svoje sposobnosti, uz to što šalje poruku o beznačajnosti funkcije na koju se kandidira ulažući golem trud i sredstva.
Nije da je BiH neka država, nije ni da je funkcija člana Predsjedništva u takvoj državi nešto epohalno važno Hrvatima, ali brate mili kako opravdati toliki trud i muku, uz to još nastojati zainteresirati narod, a nit vrijedi posao, nit funkcija po njegovim riječima!?
Ne ide, jel tako?
Četvrto, u Hercegovini je od pamtivjeka prisutna narodna mudrost da je najskuplje ono što je džaba. Na džabaluk nitko ozbiljan ne računa ukoliko namjerava bilo što postići ili rješiti. Od kućnih majstora, do ručka.
Pa tako Zdenko upada u zamku džabaluka, što će svi kojima se obraća protumačiti kao prevaru.
Peto, isticanje budalaštine o odricanju od plaće i korištenje pojma humanitarno uz to, nameće pitanje – zar se humanitarac postaje uvjetovanjem u stilu, prvo vi meni dajte povjerenje i moć, a onda ću ja biti dobričina. To je trgovina, a ne dobročinstvo, a opasno naginje prostituciji ukoliko se na tome gradi javni status. Prilično je neshvatljivo da Lučić tako kompromitira svoj ugled, a još je neobičnije da sluša takve savjete a pretendira predstavljati narod. To je ispod razine Penave, Spajića, Ćipe, Peternela, kak’i Radića i sličnih političkih redikula.
Šesto, ako se već želi baviti humanitarnim radom mogao je to činiti koliko i kako hoće i bez politike, pogotovo zbog loše javne percepcije o političarima s razlogom formirane upravo zbog takve banalizacije i kompromitacije politike. Velika većina Hrvata u BiH i u Lučićevoj Hercegovini dobročinstva čini bez razglašavanja, a pogotovo bez razglašenog uvjetovanja i pogađanja.
Sedmo, podcjenjivanje je zdravog razuma velike većine ljudi kojima se obraća obećanjem da će zaštititi njihovo elementarno ljudsko pravo – politički nacionalni subjektivitet, a ovako im javno oduzimati subjektivitet i poručivati im između redaka da nisu naročito pametni.
Pa se potpuno neovisno o suparnicima i o tome koliko su oni prihvatljivi ili neprihvatljivi, Lučićevo predstavljanje na takvoj razini čini opasnijim od svakog neprijateljstva, čak i od strategije Frke Petešića. U Hercegovini narod kaže da im ne trebaju neprijatelji uz takve zaštitnike.
Zaključno, kad već Lučić podiže razinu galame, s tim valjda očekivanog interesa za svoje suparnike i sebe, za političku funkciju čak i takve Hrvatima realno invalidne i prilično opasne današnje BiH, čovjek bi u najmanju ruku očekivao malo inteligentnije javne stavove i poruke, koje ukazuju na ozbiljno promišljanje o stanju države i vrijednosti vlastitog naroda.
Inače se nemoguće ne pitati slušajući Lučića, većinom preko sarajevskih TV programa, koji se vrag događa i što stvarno hoće taj čovjek.
Jer očito neće to što govori.
