Piše Zvonimir Despot
Hrvatska je, po tko zna koji put, zarobljena u vlastitom blatu – i to doslovno, onom od smeća. Dok se po zagrebačkim ulicama maršira pod egidom “Hoda za Liku”, a u napaćenu, polupustu Liku kamioni pod okriljem noći istovaruju toksični otpad tko zna čijeg podrijetla, prosječan hrvatski građanin s pravom se pita: kako je moguće da država koja se kune u turizam, ekologiju i europske vrijednosti, 2026. godine nema niti jednu jedinu funkcionalnu spalionicu otpada?
Odgovor je, u maniri našeg kroničnog političkog kukavičluka, poražavajući. Hrvatska nema spalionicu jer njezine političke elite – i lijeve i desne, i bivše i sadašnje – nemaju petlje donijeti odluku koja nadilazi trajanje jednog izbornog mandata.
Desetljećima se kod nas svakom ozbiljnom infrastrukturnom projektu pristupa po principu NIMBY (Not In My Backyard – “ne u mom dvorištu”). Čim struka predloži lokaciju za modernu energanu na otpad – bilo to zagrebačko Resnik, splitsko zaleđe ili okolica prosvjedima načete bolnice Rebro – na noge se dižu profesionalne ekološke udruge s apokaliptičnim scenarijima iz 19. stoljeća. Umjesto da vlasti, argumentima i egzaktnim brojkama, narodu objasne razliku između paljenja guma na otvorenom i visokotehnološke termičke obrade, oni podvijaju rep. Lakše je odustati od projekta nego izgubiti par tisuća glasova na idućim lokalnim izborima.
Rezultat te kapitulacije je nakazan. Dok se političari fotografiraju pokraj novih, šarenih kanti na ulicama i pričaju bajke o stopostotnom recikliranju, iza kulisa se događa teški apsurd. Naši Centri za gospodarenje otpadom (CGO) proizvode tzv. gorivo iz otpada (RDF/SRF), koje potom skupljeno i skupo plaćeno izvozimo u inozemstvo jer ga doma nemamo gdje spaliti. Hrvatski porezni obveznici tako plaćaju desetke milijuna eura stranim tvrtkama da uzmu naše smeće, obrade ga, i onda od njega proizvedu struju i toplinsku energiju za svoje građane. Mi plaćamo da nas pljačkaju, a oni se na našem smeću griju.
Da stvar bude tragikomičnija, ne moramo ići do Švedske ili Danske, koje su od uvoza tuđeg otpada napravile multimilijunski biznis. Dovoljno je pogledati najbliže susjedstvo. Usred austrijske prijestolnice, u četvrti Spittelau, ponosno stoji spalionica otpada koju je vizualno oblikovao slavni Friedensreich Hundertwasser. Ona je turistička atrakcija, ali i srce bečkog komunalnog sustava koje toplinskom energijom opskrbljuje preko 60.000 kućanstava. Bečani ne prosvjeduju jer znaju da su filteri toliko rigorozni da je zrak koji izlazi iz dimnjaka čišći od onog koji u njega ulazi. Naš prvi susjed u Celju već godinama ima funkcionalnu energanu na otpad. Slovenija je davno shvatila da je “Zero Waste” (nula otpada) utopija i da uvijek ostaje postotak koji se ne može reciklirati. Umjesto da ga zakopavaju u zemlju ili izvoze, oni ga pretvaraju u energiju za lokalnu zajednicu.
Hrvatska je izabrala treći put – put balkanskog divljeg zapada. Budući da nema državne strategije i spalionica, stvoren je idealan prostor za mutni privatni lobi. Kada država i gradovi nemaju gdje legalno i jeftino s ostacima otpada, posao preuzimaju “poduzetnici” sumnjive reputacije. Onda dobivamo misteriozne požare na privatnim deponijima plastike koji truju zrak danima, ili, što je povod današnjih prosvjeda, ilegalne rupa po Lici u koje se istresa sve ono što bi u uređenoj državi završilo u visokotemperaturnoj peći s trostrukim filterima.
Prosvjed za Liku u Zagrebu nije samo vapaj za spasom jedne regije; to je dijagnoza potpune propasti hrvatske politike gospodarenja otpadom. Sve dok nam politiku budu krojili strah od prosvjednika s jedne strane, i interesni lobiji koji žive od izvoza smeća s druge, Hrvatska će ostati ekološka crna rupa Europe. Umjesto modernih energana koje donose energetsku neovisnost, imat ćemo devastiranu djedovinu, skuplje račune za građane i – pune kante demagogije.
