Redakcijski tekst
Hrvatska definitivno ima ozbiljan problem s otpadom, ali taj problem ne počinje niti završava s ilegalnim odlagalištima i uvozom otpada iz drugih država.
Afera u Gospiću opravdano je izazvala bijes građana i otvorila pitanje tko je godinama dopuštao da se Hrvatska pretvara u odredište za tuđi otpad. Zahtjev da se ograniči ili zabrani uvoz otpada politički je atraktivan, lako razumljiv i još lakše ga je pretvoriti u parolu: tuđe smeće nam ne treba.
S time se teško ne složiti.
Ali što ćemo s našim smećem?
Prateći govornike i poruke s današnjeg prosvjeda, stječe se dojam da se taj dio problema nekako zaobilazi. Govori se o zatvaranju Kaštijuna, protivljenju Lećevici, saniranju crnih točaka, dok se Jakuševec gotovo i ne spominje.
Problem je što zatvaranjem odlagališta otpad ne nestaje.
Ako sutra zatvorimo Kaštijun, prekosutra zaustavimo Lećevicu, a jednog dana konačno zatvorimo i Jakuševec, kamioni puni otpada neće jednostavno ispariti. Svakoga jutra građani će nastaviti bacati vreće u kontejnere, trgovine će stvarati ambalažni otpad, tvornice industrijski, a gradovi tisuće tona komunalnog otpada.
Odvojeno prikupljanje i recikliranje moraju biti temelj sustava. O tome nema spora. Ali niti jedna ozbiljna država ne polazi od pretpostavke da je moguće reciklirati baš sve.
Nije.
Uvijek postoji ostatni otpad koji se mora konačno zbrinuti.
Tu dolazimo do pitanja koje u Hrvatskoj godinama izbjegavamo jer nije politički popularno: gdje i kako ćemo ga zbrinjavati?
Nitko ne želi odlagalište pokraj svoje kuće. Nitko ne želi centar za gospodarenje otpadom u svojoj općini. Spalionica izaziva prosvjede već na samu spomen riječi. Svi žele čist grad, ali infrastrukturu potrebnu za njegovo održavanje najradije bismo smjestili negdje dovoljno daleko da je ne vidimo.
Takva politika više nije održiva.
Kaštijun, Lećevica, Karepovac i Jakuševec, svaki sa svojim specifičnim problemima i različitim statusom, pokazuju da Hrvatska nema problem samo s ilegalnim otpadom. Imamo problem sa samom završnicom sustava gospodarenja vlastitim otpadom.
Zato se pitanje regionalnih postrojenja za energetsku ili termičku obradu otpada više ne bi smjelo svoditi na ideološko prepucavanje.
Moderne spalionice i postrojenja za termičku obradu nisu čarobni štapić i ne mogu zamijeniti odvajanje, recikliranje i smanjivanje količine otpada. Ali mogu biti dio sustava za ono što nakon svega toga ostane.
Brojne europske države upravo tako postupaju: prvo odvajanje i recikliranje, a zatim kontrolirana obrada ostatnog otpada, često uz proizvodnju toplinske ili električne energije.
Naravno da takva postrojenja moraju imati stroge standarde, kontinuirani nadzor emisija i potpuno transparentne podatke dostupne javnosti. Nakon svega što se dogodilo u Hrvatskoj, građanima se više ne može jednostavno reći: vjerujte institucijama.
Institucije će povjerenje morati zaslužiti.
Ali jednako je neozbiljno govoriti samo što ne želimo.
Ne želimo uvozni otpad. U redu.
Ne želimo Kaštijun.
Ne želimo Lećevicu.
Ne želimo Jakuševec.
Ne želimo spalionice.
Onda nam još samo netko treba objasniti kamo ćemo sutra ujutro s vlastitim otpadom.
Jer on neće nestati zato što smo održali prosvjed, donijeli zabranu ili zatvorili odlagalište.
Upravo je to rasprava koja Hrvatskoj nedostaje.
Gospić mora biti saniran, odgovorni moraju biti kažnjeni, a ilegalni poslovi s otpadom razotkriveni. Ali ako iz cijele ove afere izađemo samo s porukom “zabranimo tuđe smeće”, riješit ćemo tek lakši dio problema.
Onaj teži ostaje.
A taj teži problem nalazi se svako jutro u našim vlastitim kantama za smeće.
