Piše: Marko Ljubić na fb
RECEPT VLADANJA ILI KAKO NAMAGARČITI NAROD
Sve što se posije, iznikne. Ništa drugo se ne događa s otpadom u Gospiću.
Problem s gomilom ugroze je vidljiv, iznikao, svi ga sad vide. Nije pitanje za bolju sutrašnjicu, koga su očevici zatekli na mjestu zločina, pitanje je tko je usadio sjeme u zemlju, tko ga je omogućio?
Izvođači su gotovo nebitni u ozbiljnoj perspektivi, oni i jesu predviđeni kao potrošni zamjenski sudionici, kao jeftina potrošna roba u visokoprofitabilnim “ulaganjima”.
Problem je uvijek u labirintu državnog poretka, labirintu koji je netko sa zlom namjerom ozakonio i pretvorio zle namjere u državnu moć.
Ta gomila u Gospiću otkriva stvarnu narav državne vlasti i što je najbitnije – državnog poretka.
Jer, državna vlast, nositelji funkcija od vrha do dna hijerarhije, ne mogu nikada sustavno godinama raditi tako opasne i goleme štete, niti ih mogu propuštati bez mogućnosti spriječiti ih, ako formalno pravni poredak nije dizajniran za činjenje šteta i nemoć suprotstavljanja tome.
Nisu svi ljudi, nije ni većina ljudi u državnim i javnim institucijama kriminalnog profila, nisu beskrupulozne štetočine kakve ispadaju nakon što se razotkrije takva golema šteta i ugroza naroda i zemlje.
Rijetki su među njima zločinačkog karaktera, a dovoljno je u posebnim okolnostima da su dobro organizirani i da imaju uporište u državnoj vlasti, s kojega mogu dizajnirati zakonski sustav i popratne uredbe, pravilnike, poslovnike i sve popratne akte, ciljano stvarajući labirint nadležnosti u kome se bez većih teškoća i uz namjerno kreiran propustan sustav nadležnosti i odlučivanja mogu sakriti stvarni nositelji štetočinstva.
U takvom modelu je dovoljno tri, četiri beskrupulozne osobe s odgovarajućim nadležnostima, pa da se onemogući djelovanje stotina ljudi i naprave nezamislive štete.
Dobro je u svemu nakon Gospića, da se i u tom namjerno potenciranom javnom kaosu pojavljuju imena dizajnera poretka, koji je omogućio nevjerojatno štetočinsko djelovanje i spriječio suprotstavljanje tome.
Opet je nakon dugo vremena isplivalo ime Ivana Vrdoljaka, već namjerno javno zaboravljenog Plenkovićevog “preslagivačkog” partnera i “liberala”, iza koga je na nizu područja u Hrvatskoj ostala epska šteta, ni iz daleka prepoznatih razmjera u obrazovanju, energetici, zaštiti okoliša, a vrlo moguće i u infiltraciji niza zala u samo srce državnih institucija, među njima i opasnih inozemnih neprijateljskih uporišta.
Baš ništa od toga nitko razuman ne može isključiti, a baš sve što simbolizira taj čovjek u politici, ukazuje na to da se to ne smije.
Nikome tko je površno pratio karijerni uspon Tomislava Ćorića također nije čudno da se upravo njega kao višestrukog ministra u Plenkovićevim vladama, i to baš u resorima iz primarnog interesa “liberalnog preslagatelja” Vrdoljaka, konačno počelo dovoditi u vezu s otpadnim udarom na Hrvatsku.
Uz njih, više je nego pouzdan uzorak 11 godina Plenkovićeve vlasti, da nikome nije dvojben karakter te vlasti u kojoj je jedini prioritet, cilj i svrha sam Plenković, u kojoj ne postoji ograničenje ili neprihvatljiva cijena za održavanje te vlasti i ostvarivanje Plenkovićevih osobnih projekcija.
Milijarde eura nacionalnih sredstava, izravno i neizravno se mogu dovesti u vezu s cijenom te vlasti, a samo Bog zna što će sve izniknuti u vremenu pred nama.
Kad se takva ekipa usustavi i zauzme, makar i u različitim vremenima toga razdoblja, ključne državne pozicije, uz ovako dizajniran državni poredak, preostaje samo zbrajanje šteta i nužno očekivanje proboja novih zastrašujućih saznanja.
Kako im to uspijeva?
Odgovor je, uz navedeni dizajn državnog labirinta, u Plenkovićevoj reakciji na Dabrin zahtjev da se hitno kriminalizira totalitarne režime, simboliku i narative, od komunizma, do velikosrpstva i bošnjačke neprijateljske paradigme, čuvenom a zloćudnom uzrečicom – nema teorijske šanse!
Reći ćete – kakve to veze ima s otpadom, s teškim krađama kojima smo svjedočili ili s iznošenjem eksplicitnih namjera izdaje naroda u BiH u jeku rasprave o tome, opet potaknute Dabrinim govorom u Saboru?
Ima presudne, a vidi se u razvoju javnih polemika nakon eskalacije problema u Gospiću.
Ako su sudionici nacionalne politike u velikoj većini javno prepoznati kao prilično ili potpuno nepomirljivi zagovornici izrazito međusobno isključivih vrijednosnih stajališta, koja potiču snažne masovne emocije i emotivno svrstavanje, a to jesu i tako su profilirani umjetnim inženjeringom tijekom desetljeća iza nas, ako imamo militantne zagovornike razaranja svega tradicionalnog identitetskog nasuprot isto takvih zagovornika svega tradicionalnog i prepoznatljivo hrvatskog, ako imamo zagovornike i promotore ispravnosti ubijanja stotina tisuća ustaša i “fašista” i nasuprot njih nekritičke zagovornike gubitničke, a povijesno opravdane namjere u jednom dijelu povijesti s realno neupitnom podčinjenosti nacističkom poretku, ako imamo silovito sukobljen sentiment žrtve i jednih i drugih, neovisno bila žrtva stvarna ili dogmatski ucjepljena, ako imamo ozakonjenu narav političkog srpstva u Hrvatskoj nasuprot nezaliječenih rana stotina tisuća ljudi, ako imamo sve te militantne suprotnosti legalizirane i nositelje koji izravno politički, socijalno i egzistencijalno ovisne o tako poraliziranom društvu, a spremne u svakom trenutku na javne bitke oko tih pitanja, onda se relativno lako i uspješno mogu kreirati i nesmetano činiti svakakva zla narodu, bez prevelikog rizika.
Nema toga što se ne može opravdati tim “bitkama” i takvim pravom.
Nema te gomile otpada u ovom trenutku koja će pomiriti militantne protagoniste ultraljevičarskih i desničarskih skupina, a čak i da među njima nekim čudom postoji svijest o zajedničkoj ugrozi, ne mogi i ne smiju riskirati svoje pozicije i jedinu narav svoga postojanja zanemarivanjem svojih prepoznatih javnih profila.
Zato će propalice s desnice navaliti na Pupovca, ponovo parazitirati na simbolici dr. Šretera, pa će im Pupi izmučen kakav je zaprijetiti državom, pa će oni onda vikati da ga se ne boje pozivajući narod u obranu od Super-Pupija, onda će u znak odlučnosti obilaziti groblja, slati poruke o “istini”, a zato će Pupovac opet mantrati o ugroženosti Srba i optužujući hrvatski narod za zločinstvo, zato će Sandra Benčić i Urša Raukar svo zlo u zemlji tražiti u genetski modificiranom desničarskom lopovluku, Dalija će “uočavati”, a i Vučić će se po potrebi u samoobrani uključiti suočen sa “stići će ga naša ruka” na Dunavu, ovi s desnice i kvazidesnice na vlasti u njima će navaliti isticati crvenu opasnost, koja nevolju koristi kao priliku da preuzme Hrvatsku i upropaste narod i državu.
Dok god postoje oni koji mogu zabraniti Thompsona, do tada imaju svrhu i ovi koji ga “brane”, dok god postoji Pupovac kao državno magare da se na njega tovare srpski državni grijesi i od svih zala amnestira Srbija, ovi koji se javno “bore” protiv srpstva i srpskih grijeha imaju svoju svrhu, dok god postoje Habulin, Mesić, Ikić Baniček i slični, smisao ima i Keleminec, Ćipe, Božo Vukušić koji objavljuje jedinstven podvig prkošenja mrskim neprijateljima u višednevnom prežderavanju i dokazivanju narodnog blagostanja veličinom tepsija i tregera, nanoseći posredno neprijatelju udarce po zalihama hrane, zatim kak’i Radić, Bujanec i niz sličnih, dok god je prekid trudnoće državom zajamčeno žensko pravo, svrhu i smisao ima Željka Markić i njena borba za život od začeća, dok god postoje neistražena stratišta i povijesni mitovi, s jedne strane se može opstajati na beskrajnom monopolnom i u pravilu neznanstvenom “otkrivanju” i “borbi za istinu”, s druge strane ustrajavati na lažima i optužbama kao pokrićem za epska zla protiv hrvatskog naroda.
Zato se ništa od toga ne smije zakonski sankcionirati, zato Plenković poručuje – nema teorijske šanse, a ovi spomenuti “borci” šute i slažu se s tim.
Sudionici tih ružnih višedesetljetnih igara i “bitaka” nemaju svrhu postojanja jedni bez drugih, jedni od drugih stvaraju golemu lažnu moć s natprirodnom snagom, pa tako otužni Pupovac postaje ekvivalent svim srpskim armijama, Dalija Orešković svim partizanskim korpusima, a Keleminec, Ćipe, Bujanec, kak’i Radić i slični, opasnim fašistima i srbomrscima koji spašavaju narod.
U tom umjetno stvorenom hranilištu javnih propalica svatko može biti što god mu odgovara i što mu više odgovara.
Pa k’o Peternel, biti malo propederski militant, ljevičar i antifa, zatim prokršćanski militant i domoljubni bojovnik desnice, ili k’o Penava, biti “rezolutno za Hrvate u BiH” nakon što je izdaju toga naroda proglasio časnom, “odlučno prijetiti komunjarama” i “četnicima”, a štititi ih u zakonodavnom poretku odbacivanjem njihovog sankcioniranja.
Ako se uz to sve uspije fotkati s kakvim svećenikom, koga briga za malo izdaje i muljanja, prevara je uspješnija, a posljedice pogubnije.
Bit stvari je da se to ne smije izgubiti, jer bez takvih se ne može nesmetano raditi što je volja onih koji vladaju i onih koji upravljaju svojim utjecajima realnom moći u zemlji.
I koji osiguravaju puna korita ovim jurišnicima bacajući pred njih mrvice iz ostvarenih profita stvarnim upravljanjem državom.
Bili oni u Hrvatskoj ili izvan Hrvatske.
Posljedica:
Slobodno se može nastaviti uništavati zemlja i narod, dok se ima što uništavati i dok kritična masa ljudi ne shvati da se ovo i ovi što im nude takve borbe, zapravo rugaju ljudima i narodu.
Točno na toj točki započinje oporavak Hrvatske, a bez toga je sve mrcvarenje.”, napisao je Ljubić
