Piše Mario S.
Čudna je to zemlja Hrvatska.
Još čudnija je hrvatska politika.
A najčudnija je, izgleda, hrvatska politička geografija: čovjek krene ujutro kao ekstremni desničar, negdje oko podne postane nazadnjak, poslije ručka već je proustaški revizionist, a do večeri – ako se sprema dovoljno velik prosvjed protiv HDZ-a – pretvori se u poželjnog građanina, suborca i partnera u obrani naše zajedničke budućnosti.
Treba samo znati datum.
Petog rujna, recimo.
Toga dana, kažu nam, nema lijevih i desnih.
Toga dana postoji samo Gospić.
Dirljivo.
Gotovo da čovjeku dođe neugodno pokvariti taj trenutak pitanjem gdje je to čudesno nacionalno zajedništvo bilo svih ovih godina.
Jer do jučer smo ipak imali neke druge upute.
Desnici se vrlo precizno objašnjavalo gdje završava demokracija, a počinje ekstremizam. Tko je prihvatljiv, tko nije. S kim se smije fotografirati, na koji koncert smije otići, što smije pjevati, što ne smije vikati, koju zastavu smije nositi i koliko se puta dnevno mora ograditi od nečega što je rekao neki čovjek tri reda dalje.
Nerijetko je etiketa „ustaša“ bila najkraći put do završetka rasprave.
I onda – Gospić.
Odjednom nema ideologije.
Nema lijevih.
Nema desnih.
Nema podjela.
Dođite, ljudi!
Gdje ste, desničari?
Zar vam nije stalo do Like?
Zar vam nije stalo do vode?
Zar vam nije stalo do hrvatske zemlje?
Čekajte malo.
Zar su to isti oni ljudi kojima se još jučer objašnjavalo da njihovo shvaćanje Hrvatske predstavlja problem?
Jesu.
Ali subota je.
A za subotu trebaju ljudi.
Kruška pod njušku
Mehanizam je zapravo jednostavan.
Pred desnicu se stavi političku krušku pod njušku.
Ako dođeš – povećao si broj ljudi na prosvjedu čiji će politički učinak najvećim dijelom pokušati kapitalizirati oporba, prije svega lijeva.
Ako ne dođeš – aha!
Eto dokaza!
Nije ti stalo do Gospića.
Nije ti stalo do otrova.
Nije ti stalo do Hrvatske.
Sjajna igra. Kuća uvijek dobiva.
Samo što postoji jedan mali problem.
Desnica nije dužna igrati.
Može čovjek istodobno zahtijevati da se iskopa posljednja tona ilegalno zakopanog otpada, da se pronađe posljednji odgovorni službenik, inspektor, poduzetnik ili političar i da svatko tko je prekršio zakon odgovara – a da pritom ne bude statist u tuđoj političkoj predstavi.
To nije nikakva kontradikcija.
To se zove politika.
Napravimo mali eksperiment
Zamijenimo samo dvije riječi.
Umjesto SDP-a i Možemo stavimo nekakve mrske desničarske stranke
Zamislimo da desnica organizira veliki prosvjed. Na društvenim mrežama ga guraju desni političari, podržavaju ga javne osobe desnog svjetonazora, s njega se napada lijevu vlast, a nekoliko dana prije skupa organizatori i simpatizeri počnu pitati:
Gdje je Možemo?
Gdje je SDP?
Zašto ne dolaze?
Zar im nije stalo do Hrvatske?
Jer ovo nije pitanje ideologije!
Možemo gotovo čuti odgovor.
Najprije bi se provjerilo tko organizira skup.
Onda tko dolazi.
Onda tko govori.
Onda tko je prije sedam godina nešto napisao na Facebooku.
Onda koja će se pjesma pustiti.
Onda postoji li mogućnost da se negdje pojavi kakva sporna zastava.
I nakon svega toga dobili bismo ozbiljno priopćenje od četiri kartice teksta koje bi objasnilo zašto demokratska i progresivna Hrvatska ne može sudjelovati u takvom okupljanju.
I znate što?
Imali bi pravo.
Nitko nije dužan sudjelovati na političkom skupu čiji politički kontekst ne prihvaća.
Samo bi bilo zgodno da isto pravo vrijedi i za druge.
Otpad stvarno nema ideologiju. Političari imaju.
Najzabavnija je rečenica da „otpad nema ideologiju“.
Naravno da nema.
Nema je ni asfalt.
Nema je ni inflacija.
Nema je ni bolnica.
Nema je ni porez.
Nema je ni voda.
Ali političari, gle čuda, imaju.
I prosvjedi imaju političke posljedice.
Ako na skupu bude deset tisuća ljudi, netko će tu brojku već iste večeri pretvoriti u političku poruku. Ako ih bude pedeset tisuća, do nedjelje ćemo slušati kako je „Hrvatska rekla dosta“. Ako ih bude sto tisuća, u ponedjeljak ćemo već čitati analize o početku kraja Andreja Plenkovića.
I to je legitimno.
Oporba upravo tome služi.
Da koristi slabosti vlasti, otvara afere, mobilizira nezadovoljne i pokušava srušiti vlast.
Samo nemojmo onda glumiti da smo se okupili na izletu planinarskog društva.
Zajedništvo nije autobus koji vozi samo u jednom smjeru
Možda je Gospić doista prilika za zajedništvo.
Ali pravo zajedništvo nije kada drugoga deset godina politički šamaraš, a jedanaeste mu pružiš ruku jer ti treba još nekoliko tisuća ljudi na trgu.
Zajedništvo podrazumijeva nešto malo neugodnije.
Reciprocitet.
Ako danas očekuješ da desničar stane uz tebe jer postoje stvari važnije od ideologije, sutra moraš biti spreman stati uz njega kada postoji stvar važnija od tvoje ideologije.
Bez prethodnog pregleda njegovih pjesama, zastava, prijatelja i Facebook statusa.
E, tu obično završava hrvatsko zajedništvo.
A Gospić?
Gospić treba očistiti.
Ne simbolički.
Ne priopćenjima.
Ne govorima.
Fizički.
Otpad treba iskopati i zbrinuti, utvrditi kako je završio ondje, tko je znao, tko nije reagirao i tko je eventualno na svemu zaradio. Ako postoji kaznena odgovornost, odgovorni trebaju završiti pred sudom bez obzira na stranačku iskaznicu.
Tu ne bi smjelo biti ni lijevih ni desnih.
Ali prosvjed?
Prosvjed je politički čin.
I desnica ima potpuno pravo procijeniti želi li na njemu sudjelovati.
Baš kao što je ljevica to pravo sebi uzimala svaki put kada joj se nije sviđao organizator, govornik, pjesma, zastava ili društvo na drugoj strani ulice.
Zato nemojte desnici objašnjavati da svoj odnos prema Hrvatskoj mora dokazati dolaskom na vaš prosvjed.
Pogotovo ako ste je još jučer zbog njezina poimanja te iste Hrvatske nazivali ekstremnom, proustaškom ili jednostavno – ustaškom.
Jer ako su vam do jučer bili „ustaše“, a danas su vam potrebni kao partneri u zajedništvu, postoje samo dvije mogućnosti.
Ili ste jučer lagali.
Ili vam danas trebaju brojke.
A postoji, naravno, i treća.
Da je u hrvatskoj politici zajedništvo najvažnije upravo onda kada treba popuniti trg.
