Siniša Hajdaš Dončić sve se otvorenije pokušava nametnuti kao budući kandidat za predsjednika Vlade, no stanje u SDP-u pokazuje da mu je zasad mnogo veći problem upravljanje vlastitom strankom nego preuzimanje odgovornosti za državu.
U najvećoj oporbenoj stranci gomilaju se odlasci, sukobi i problemi u lokalnim organizacijama. Posljednji ozbiljan udarac stigao je odlaskom Branka Kolarića, saborskog zastupnika i bivšeg predsjednika zagrebačkog SDP-a, koji je nakon gotovo dvadeset godina napustio stranku.
Kolarić poručuje da neće prijeći u HDZ niti podržavati vladajuću većinu, ali istodobno očito ne namjerava vratiti saborski mandat SDP-u. Time će nastaviti djelovati kao nezavisni zastupnik, iako je mandat osvojio na listi stranke koju je u međuvremenu napustio.
Njegov odlazak posebno je neugodan za vodstvo SDP-a jer nije riječ o nepoznatom članu s političke margine. Kolarić je liječnik i epidemiolog, široj javnosti poznat po čestim nastupima tijekom pandemije koronavirusa, a obnašao je i niz odgovornih funkcija u zdravstvenom sustavu.
Njegov izlazak iz SDP-a nije izoliran slučaj, nego dio šireg procesa koji pokazuje da stranka gubi ljude, utjecaj i organizacijsku stabilnost u više velikih gradova.
U Splitu je predsjednik gradske organizacije Sandro Glumac podnio ostavku i napustio stranku nakon samo tri mjeseca na funkciji. Iako je odlazak opravdao privatnim i profesionalnim obvezama, činjenica da je novi predsjednik tako brzo odustao teško se može prikazati kao znak stabilnosti.
Splitski SDP već je prije toga prolazio kroz ozbiljnu krizu. Organizacija je bila raspuštena nakon lošeg izbornog rezultata Davora Matijevića, a privremeno ju je vodio potpredsjednik stranke Mišel Jakšić. Matijević je u međuvremenu postao čovjek koji podržava HDZ u Gradskom vijeću Splita i omogućuje mu većinu.
Takav razvoj događaja za SDP je dvostruki politički poraz. Ne samo da je izgubio vlastitu organizacijsku snagu nego je čovjek koji je bio njihov kandidat postao oslonac HDZ-ove vlasti u gradu.
Problemi su se pojavili i u Zadru, gdje je stranku nakon petnaest godina napustio Daniel Radeta, jedan od najprepoznatljivijih lokalnih oporbenih političara. Njegov odlazak dodatno je pojačao dojam da SDP više nije sposoban zadržati ni ljude koji su godinama bili njegovo najvidljivije lice na terenu.
Radeta je svoj odlazak obrazložio gubitkom političke slobode, integriteta i prepoznatljivosti stranke. Njegova kritika bila je usmjerena prema vodstvu SDP-a, kojem zamjera nedostatak hrabrosti, političke inicijative i jasnih stavova o važnim državnim pitanjima.
Slični problemi pojavili su se i u Istri. Nezavisna lista Lorene Boljunčić napustila je vladajuću koaliciju u Puli, u kojoj su bili SDP i IDS, te prešla u oporbu. Razlog je nezadovoljstvo radom gradonačelnika Peđe Grbina i neostvarivanjem projekata koji su bili dogovoreni prilikom formiranja većine.
Nakon godinu dana suradnje zaključili su da gradska vlast nema jasnu viziju razvoja, dovoljno ambicije ni sposobnosti za pokretanje dugoročnih projekata. To je ozbiljan udarac za SDP u gradu koji vodi bivši predsjednik stranke i jedan od njezinih najpoznatijih političara.
Sve se to događa dok Hajdaš Dončić pokušava ostaviti dojam političara koji je spreman preuzeti Vladu. Međutim, prije nego što uvjeri građane da može voditi državu, morao bi pokazati da može upravljati strankom koja mu se raspada po Zagrebu, Splitu, Zadru i Puli.
Posebno nezadovoljstvo među članovima izaziva način na koji je SDP posljednjih godina slagao izborne liste i dijelio sigurna mjesta u Hrvatskom saboru.
Pojedinci su godinama mukotrpno radili i gradili stranku. Organizirali su ogranke, obilazili teren, razgovarali s biračima, lijepili plakate, branili stranku kada je bila u krizi i svojim radom održavali njezinu infrastrukturu.
Sigurno SDP nisu gradili zato da bi se uoči izbora ulazna mjesta u Sabor tek tako poklanjala Daliji Orešković, Marijani Puljak i Anki Mrak Taritaš.
Takve odluke ostavljaju dojam da su dugogodišnji rad, lojalnost i rezultati unutar stranke manje važni od predizbornih dogovora vodstva s političarima iz drugih stranaka. Time se dodatno demotiviraju članovi koji godinama rade na terenu, ali kada dođu izbori ostaju iza ljudi koji nisu izgradili SDP niti pripadaju njegovoj organizaciji.
Stranka koja vlastitim članovima šalje poruku da za njih nema mjesta, dok sigurne saborske pozicije ustupa drugima, ne može se čuditi kada ljudi odlaze ili prestanu vjerovati vodstvu.
Hajdaš Dončić možda sanja premijersku funkciju, ali u ovom trenutku nema puno razloga za politički optimizam. Njegova stranka ne djeluje kao uvjerljiva alternativa vlasti, nego kao organizacija koja gubi ljude, lokalne uporišne točke i osjećaj vlastitog identiteta.
Prije puta prema Banskim dvorima morat će zaustaviti raspad SDP-a. U suprotnom bi se moglo dogoditi da premijerske ambicije ostanu samo osobni politički san predsjednika stranke koja više ne zna kamo ide.
