Piše: Mario Strinavić
Neke situacije jednostavno nisu političke. Ne mogu se pretvoriti u ideološki sukob, obračun s medijima ili priču o “dubokoj državi”. Postoje trenuci kada svaka funkcija, svaka stranačka iskaznica i svaka politička ambicija moraju pasti u drugi plan. Ostaje samo jedno pitanje – jeste li čovjek?
Josip Jurčević na to pitanje nije dao odgovor koji bi itko poželio čuti.
Nakon što je policija objavila da je njegov sin osumnjičen za sudjelovanje u nasilnom razbojničkom napadu, nitko nije očekivao da će javno osuditi vlastito dijete. Nitko nije očekivao da će prejudicirati sudski postupak. To bi bilo pogrešno.
Ali očekivati jednu jedinu rečenicu upućenu ljudima koji su, prema policijskim navodima, proživjeli prijetnje, nasilje i strah nije previše.
To nije dočekalo Hrvatsku.
Umjesto toga, slušali smo kako je glavna žrtva – Josip Jurčević.
Odjednom su se pojavile političke operacije, “duboka država”, “hibridno ratovanje”, mediji i nevidljivi centri moći. Gotovo da je nestala tema zbog koje je uopće stao pred kamere. Nestali su ljudi koji su, prema policijskim navodima, bili izloženi nasilju. Nestala je obitelj koja se danas nosi s posljedicama tog događaja. Nestala je empatija.
A upravo je ona trebala biti prva.
Jurčević godinama govori o moralu, domoljublju, obitelji i vrijednostima. Drugima dijeli lekcije o tome kako bi se trebali ponašati. Upravo zato javnost od njega ima pravo očekivati više nego od prosječnog političara.
I zato je njegov istup toliko razočarao.
Jer nije pokazao odgovornost. Nije pokazao poniznost. Nije pokazao suosjećanje.
Pokazao je samo potrebu da zaštiti sebe.
Najteže je biti dosljedan onda kada problem pokuca na vlastita vrata. Tada više nije dovoljno govoriti o načelima. Tada ih treba živjeti.
Jurčević to nije učinio.
Dok je govorio o sebi, potpuno je zaboravio na ljude zbog kojih je cijeli slučaj uopće postao vijest. Kao da je važnije tko je informaciju pustio u javnost nego što se, prema sumnjama policije, dogodilo jednoj obitelji.
Takav nastup ne izaziva poštovanje.
Izaziva gorčinu.
I ono neugodno susramlje koje osjetite kada shvatite da netko tko bi trebao predstavljati građane u Hrvatskom saboru nije uspio izgovoriti ni najjednostavniju rečenicu: “Ako su ljudi doista prošli kroz ovo, iskreno mi je žao.”
Te riječi ne bi značile priznanje krivnje njegova sina. Ne bi utjecale na istragu. Ne bi promijenile tijek sudskog postupka.
Ali pokazale bi da u politici još postoji nešto što se ne može odglumiti – ljudskost.
Zato ovo više nije samo pitanje Josipa Jurčevića.
Ovo je pitanje i MOST-a.
Stranka koja godinama svoju politiku gradi na poštenju, moralu i odgovornosti ne može šutjeti kada jedan od njezinih saborskih zastupnika u ovakvoj situaciji pokaže toliko malo suosjećanja prema mogućim žrtvama.
Ako već Josip Jurčević nije bio spreman učiniti ono što bi učinio gotovo svaki roditelj i svaki čovjek, onda bi barem predsjednik MOST-a Nikola Grmoja trebao jasno poručiti da su žrtve na prvom mjestu.
Ne zato što je odgovoran za postupke Jurčevićeva sina.
Nego zato što jest odgovoran za političke standarde svoje stranke.
MOST danas ima priliku pokazati da moral nije riječ koju koriste samo kada kritiziraju HDZ, SDP ili nekog trećeg.
Ako ni sada nisu u stanju jasno stati uz ljude koji su, prema policijskim navodima, bili izloženi nasilju, prijetnjama i strahu, onda će se teško moći predstavljati kao moralna savjest hrvatske politike.
Jer moral vrijedi samo ako vrijedi jednako za svoje i za tuđe.
Sve drugo je obična politička trgovina.
