Piše: Mario Strinavić
Viktor Šimunić možda je uspio uvjeriti dio javnosti da je žrtva sustava, ali puno je teže povjerovati da je doista bio iznenađen dolaskom istražitelja. Čovjek protiv kojeg je već dulje vrijeme podnesena kaznena prijava, koji je morao znati da se provode izvidi i da će prije ili kasnije na red doći i njegovo vlastito postupanje, danas se pokušava predstaviti kao hrvatski Robin Hood, borac protiv korupcije i politički mesija koji navodno ima potencijal za najviše državne funkcije.
Upravo je tu problem.
U ozbiljnoj državi nitko ne postaje nacionalni heroj zato što glasno optužuje druge. U ozbiljnoj državi najprije se odgovara na pitanja o vlastitom radu. Odgovara se na dokumente, ugovore, račune, odluke, financijske tragove i sve ono što zanima istražitelje. Tek nakon toga dolaze velike riječi o poštenju, borbi protiv korupcije i spašavanju države.
Kod Viktora Šimunića događa se upravo suprotno. Umjesto rasprave o meritumu, javnosti se servira priča o političkom progonu. Umjesto odgovora na ozbiljne sumnje, dobivamo emotivne nastupe, medijske kampanje, priče o neustrašivom borcu protiv sustava i pažljivo režiranu sliku čovjeka koji je navodno stradao zato što je dirao u moćnike.
To je stara politička taktika. Kada ne možeš osporiti činjenice, pokušaj promijeniti temu. Kada ne možeš pobijediti dokumente, pokušaj pobijediti emocijama.
Posebno zabrinjava uloga dijela medija koji su potpuno odustali od osnovne novinarske zadaće. Umjesto da propituju činjenice, traže odgovore i postavljaju neugodna pitanja, pretvorili su se u PR servis. Od lokalnog gradonačelnika stvara se nacionalna politička zvijezda. Od osobe pod teretom ozbiljnih sumnji stvara se simbol borbe protiv korupcije. Od čovjeka koji bi trebao odgovarati na pitanja stvara se čovjek koji postavlja pitanja svima drugima.
Još je opasnije što se u dijelu javnog prostora već počinju pojavljivati teze o Viktoru Šimuniću kao budućem nacionalnom lideru, pa čak i potencijalnom premijeru. To više nije samo pretjerivanje. To je ozbiljan problem političke kulture.
Na temelju čega bi netko trebao voditi državu? Na temelju nekoliko medijskih nastupa? Na temelju statusa na društvenim mrežama? Na temelju činjenice da je prozvao sportske saveze?
Vođenje države nije Facebook. Nije konferencija za medije. Nije viralni video. Nije populistički nastup pred kamerama.
Vođenje države traži znanje, iskustvo, razumijevanje gospodarstva, financija, međunarodnih odnosa, sigurnosne politike i funkcioniranja institucija. Traži ozbiljne kompetencije, rezultate i odgovornost. A upravo je pitanje kompetencija ono koje se uporno izbjegava.
Ne postoji nijedan ozbiljan argument na temelju kojeg bi se Viktora Šimunića moglo predstavljati kao osobu spremnu za vođenje države. Ne postoji politički, upravljački ni stručni trag koji bi opravdao takve ambicije. Postoji samo medijski narativ koji se pokušava pretvoriti u politički kapital.
Zato se cijela priča mora vratiti na početak.
Ne na emocije. Ne na PR. Ne na medijske kampanje. Ne na navodne premijerske ambicije.
Nego na pitanje koje je jedino važno.
Je li Viktor Šimunić kao gradonačelnik Oroslavja i predsjednik Turističke zajednice zloupotrijebio ovlasti, trgovao utjecajem ili pogodovao određenim interesima?
Ako nije, to treba dokazati činjenicama.
Ako jest, onda nikakvi intervjui, naslovnice, statusi, politički performansi i medijske kampanje neće promijeniti stvarnost.
Jer u pravnoj državi nevinost se ne dokazuje popularnošću, nego činjenicama. A premijeri se ne postaje zato što si uspio uvjeriti dio javnosti da si žrtva.
