Redakcijski komentar:
Postoje trenuci kada demokracija pokazuje svoju snagu. Ali postoje i trenuci kada se iza demokratskog procesa pokušava sakriti običan inat. Upravo to danas gledamo u Novoj Gradiški.
Vinko Grgić ponovno je izabran za gradonačelnika grada unatoč činjenici da je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog ozbiljnih optužbi koje uključuju sumnje na korupciju, primanje mita i malverzacije s europskim novcem. Još ozbiljnije, već sutra mogao bi se ponovno naći u istražnom zatvoru jer je USKOK zatražio njegovo ponovno pritvaranje.
Ovdje nije riječ o pitanju nevinosti ili krivnje. O tome će odlučiti sud. Problem je u nečemu drugom.
Grgić nije podnio ostavku na mjesto gradonačelnika zato što je to želio ili zato što je smatrao da je to politički korektno. Ostavku je dao nakon što su ispitani svjedoci i nakon što je upravo napuštanje gradonačelničke funkcije bilo jedan od ključnih uvjeta da mu se omogući obrana sa slobode. Logika je bila jednostavna – ako više nije gradonačelnik, smanjuje se mogućnost ponavljanja kaznenog djela ili utjecaja na okolnosti koje su predmet istrage.
Danas se, međutim, vraća na istu funkciju. Time je nestala okolnost zbog koje mu je omogućeno da se brani sa slobode. Državno odvjetništvo reagiralo je praktički odmah i zatražilo ponovno određivanje istražnog zatvora.
Zato se postavlja jednostavno pitanje: što su točno Novogradiščani postigli njegovim ponovnim izborom?
Ako sud prihvati zahtjev USKOK-a, grad će ponovno ostati bez gradonačelnika. Ako ostane bez gradonačelnika, ponovno će se otvoriti pitanje novih izbora. Novi izbori znače nove troškove. Novi troškovi znače nova izdvajanja iz ionako skromnog gradskog proračuna. Govori se o iznosima koji bi mogli dosegnuti stotinjak tisuća eura javnog novca.
A zbog čega?
Zbog političkog kaprica i tvrdoglavosti.
Dio građana očito je želio poslati poruku Zagrebu, USKOK-u, DORH-u ili političkim protivnicima Vinka Grgića. Međutim, demokracija nije sredstvo za slanje poruka inata. Demokracija podrazumijeva odgovornost za posljedice vlastitih odluka.
Kada građani biraju osobu za koju znaju da se protiv nje vodi ozbiljan kazneni postupak i da joj prijeti povratak u istražni zatvor, tada preuzimaju i dio odgovornosti za političku nestabilnost koja iz toga proizlazi.
Još je veća odgovornost na samom Grgiću. Da je doista mislio prije svega na interese grada, morao je biti svjestan da njegov povratak na funkciju otvara mogućnost upravo ovakvog scenarija. Morao je znati da će njegovo stupanje na dužnost izazvati reakciju tužiteljstva. Morao je znati da se Nova Gradiška može ponovno naći u političkoj i administrativnoj blokadi.
Zato je teško govoriti o pobjedi demokracije. Demokracija nije kada građani iz inata ignoriraju političku stvarnost. Demokracija nije kada se osobna lojalnost stavlja ispred interesa zajednice. Demokracija nije ni kada se grad pretvara u poligon za dokazivanje političkog prkosa.
Demokracija je odgovornost. A odgovornost podrazumijeva da se odluke donose vodeći računa o njihovim posljedicama.
Nažalost, čini se da su u Novoj Gradiški mnogi ovoga puta glasovali srcem, prkosom ili revoltom. Problem je što će račun za takvu odluku, ako dođe do novih izbora, ponovno platiti svi građani.
