Piše Marko Ljubić:
Zbilja je čudno, da ne koristim teže izraze, koliko političari, najviši državni funkcioneri, ali i raznorazni mislioci, samozvani analitičari i službeni savjetnici o svemu i svakoga, nevjerojatno plitkim i bezobrazno glupim obrazložennima brane svoje stavove o hrvatskom nacionalnom interesu u BiH.
Svodeći to na zajednički vrijednosni nazivnik, bez ikakve rezerve se može reći – ponižavajuća razina.
Pogledajte ove javne stavove o inicijativama i prijedlozima redefinicije odnosa u BiH i zahtjeva za hrvatskom republikom:
1. Treba imati na umu da se o tome pitaju i ostala dva naroda!
Točno.
Međutim, pita li se o tome hrvatski narod i potpisnica Daytonskog sporazuma Republika Hrvatska i trebaju li “ostala dva naroda” računati na to da se hrvatski narod mora nešto pitati!?
Jesu li Srbi i Bošnjaci međunarodno moćniji od Hrvata, Srbija i bošnjačko rukovodstvo sa svojim inozemnim saveznicima od Republike Hrvatske, imaju li i jedni i drugi ili oboji jače međunarodno-pravne, povijesne, teorijsko-političke jače argumente za svoje stavove nego hrvatski narod i Hrvatska?
Ako imaju, bilo bi pošteno i nacionalno odgovorno reći – koji su to?
U čemu se sastoji “nikada veći i bolji međunarodni ugled i status Republike Hrvatske? Da je to tako, slušamo godinama.
Zar ne bi bilo konačno primjereno osjetiti i vidjeti benefite toga “nikada većega ugleda” pri rješavanju hrvatskog nacionalnog interesa u BiH?
Ako se ugled i međunarodni status stječe stalnim konstatiranjem da Hrvati u BiH ne mogu ostvariti svoja elementarna nacionalna prava i ničim izuzev bezuspješnim moljakanjem “druga dva naroda” i svojih euroatlantskih saveznika, onda se taj ugled otvoreno pretvara u ruglo, a nositelji zagovora takvoga “ugleda” u štetočine i bezobraznike, koji svjesno nanose štetu narodu i to mu predstavljaju svojom zaslugom očekujući potporu za te zasluge.
2. Zahtjev za Hrvatskom Republikom je radikalan!
Razmišljaju li uopće ljudi i najviši državni funkcioneri što poručuju s tom konstatacijom!?
Evo što.
Poručuju da su hrvatski narod u BiH, njegova vojna komponenta HVO i njegova državna samoupravna komponenta HR Herceg Bosna, s tim i Republika Hrvatska u tom razdoblju te HV bili radikalni i ekstremistički, dakle – nešto neprihvatljivo?
Činjenica je da su potpisom Washingtonskog sporazuma i stvaranjem Federacije BiH, zatim potpisom Daytonsko-pariškog sporazuma o BiH, i HVO, i HR Herceg Bosna, te državna politika Republike Hrvatske međunarodno i pravno potvrđeni kao pravni legitimni temelji međunarodnog poretka, bez kojih taj poredak nije moguć ni ostvariv.
Kako onda zahtjev za Hrvatskom Republikom može biti radikalan, pravno i politički upitan, a uloga Republike Hrvatske – “mješanje u unutarnja pitanja BiH”?
Takvim porukama se s državnih, političkih i javnih pozicija u Hrvatskoj svjesno ili neznalački pristaje na kriminalizaciju hrvatskih interesa, hrvatskih temelja u BiH i hrvatske uloge u međunarodnom poretku.
To graniči s izdajom naroda!
3. Novom visokom međunarodnom predstavniku treba ograničiti mandat i smanjiti ovlasti!
Pazite sad!
Hrvatska jednoglasno na svim razinama trideset godina ponavlja da se politički procesi u BiH sve otvorenije i sve snažnije odvijaju na štetu Hrvata. Ističe se s razlogom da su tome doprinijele bezbrojne intervencije visokih međunarodnih predstavnika, pa se zagovara na povratak “izvornom Daytonu”.
Kako?
Je li Bošnjacima i njihovim pokroviteljima u interesu odustati od stečenih pozicija na štetu Hrvata u proteklih 30 godina?
Očito nije i očito im ne pada na pamet ništa slično, inače ne ni radili to što uporno godinama rade.
Tko to može promjeniti kad njima ne pada na pamet?
Pa valjda samo onaj i oni, koji su im legalizirali takve interese, postupke i stečevine, samo visoki međunarodni predstavnik s ovlastima da se stanje vrati na Dayton.
Bošnjaci su za smanjivanje ovlasti, Srbima to također odgovara, no Hrvatima nikako ne odgovara jer nemamo nikakve druge mogućnosti poništiti štete na hrvatski račun bez nametanja toga poništenja izvanjskim utjecajem.
Zašto onda s jedne strane tražimo “jednakopravnost” a znamo da ju ne možemo dobiti nikako izvan utjecaja međunarodne zajednice i kad je to tako, zašto se ne ponašamo kao subjekt o čijem vitalnom interesu ne smije i ne može odlučivati netko drugi?
Zašto kao država ne iziđemo s preciznim zahtjevima i načinima rješavanja sa svojom nacionalnom i državnom pozicijom potpisnika međunarodnih sporazuma, bez koga ne bi bilo BiH.
Kako nakon 30 godina izrazito lošega iskustva nekome zdrava razuma i minimalno poštenih namjera može pasti na pamet tražiti jednakopravnost u istom okviru u kojemu ju sustavno gubi, u ovakvoj Federaciji BiH i ovakvoj BiH s tri naroda i dvije unutarnje državne cjeline?
4. Rješenje treba tražiti u konstruktivnom i prijateljskom ambijentu i u razgovorima naroda u BiH, te diplomatskim putem, bez nepotrebnog “zaoštravanja”, jer u “ovome trenutku zaoštravanje nikome ne koristi”.
Pazite ovih floskula, a unazad nekoliko dana je bošnjački manjinski član vladajuće koalicije Hodžić upravo tako reagirao, s tim što je to potpuno prevladavajući stav Plenkovićevog HDZ-a.
Prvo, u BiH nema prijateljskog ambijenta. Da ga ima, BiH bi bila funkcionalna država, a Hrvati ne bi tolika desetljeća moljakali svoja temeljna politička prava bez kojih nisu narod. Da postoji kritični minimum prijateljskih namjera kod Bošnjaka, ne bi se događalo to što se sustavno događa na štetu Hrvata praktično 30 godina.
Čak i za nenamjerne pogreške je to golemo razdoblje koje isključuje model pogreške.
Tzv. “ovaj trenutak” nije trenutak, to je razdoblje koje se kao “ovaj trenutak” proteglo na 30 godina. Dakle, stanje koje Hrvatima nikako ne odgovara se ne može promjeniti bez -zaoštravanja. To što zaoštravanje nekome ne odgovara, njegov je problem, to ne smije biti briga i ograničenje Hrvatima.
Neka taj “netko” razmišlja i neka se pita zašto nije 30 godina razmišljao o tome da bi to što radi moglo dovesti do “zaoštravanja”?
Uz to, kakvo je zaoštravanje pokvarenom partneru i suparniku reći – nećeš me više praviti budalom, dosta je.
Da.
Rješenje treba pronaći diplomatskim putem, ali taj put nikako ne može biti – isti put kojemu svjedočimo 30 godina.
Zato je potpisivanje kapitulacije bilo kakav pristanak na novo vježbanje “prijateljstva” s Bošnjacima u Federaciji BiH.
Predugo je razdoblje ružnih iskustava i konzistentnog štetočinstva Bošnjaka i međunarodne zajednice prema Hrvatima s očajnim, čak i izdajničkim državnim politikama na momente iz Republike Hrvatske, da bi danas političko rješenje moglo i u primisli biti – hajdemo sve zaboraviti, biti dobri i pokušati ponovo u istom formalnom i konstitutivnom okviru!
To ni zadnji idiot u svome obiteljskom životu ne bi progutao.
Zašto se onda to kao “politika i političko rješenje, kroz niz plitkih ispraznica, tipa promjene izbornog zakona ili dvije izborne jedinice u istoj federalnoj luđačkoj košulji nastoji prodati Hrvatima?
Očito zato što ljudi koji misle da to mogu, misle da su Hrvati životni i politički ekvivalent Muje, Sulje i Fate iz viceva.
Zaključno:
Prestanimo se praviti budale, prestanimo se jeftino lagati i samozavaravati prebacujući odgovornost na drugoga.
Oko ovih pitanja nema nepozvanih, nedužnih, niti će s posljedicama koje proizilaze iz dosadašnjih “rješenja” biti moguće svaliti odgovornost na bilo koga drugoga.
Ne može Njemačkoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji biti bitnije, niti su oni pozvaniji od Republike Hrvatske danas i sutra na razini ministara u Sarajevu braniti svoje interese pokušajem kreiranja “hrvatskih” i “BiH” rješenja, a u Hrvatskoj prodavati floskulu da se ne smijemo mješati u – svoje vitalne interese!
To znači kritika o “mješanju u odnose u BiH”.
Velika je stvar javnim zagovorom i istupima, ozbiljnim državotvornim i samopoštujućim inicijativama prisiliti svakoga u Hrvatskoj da se javno i jasno očituje. To je prvi korak ka rješenju, jer bez toga drugoga koraka i stvarnoga rješenja neće biti.
Ponavljanje gore navedenih fraza i nazovi politika je gubitničko neodgovorno ponašanje, koje nakon toliko vremena i s posljedicama, koje su neminovne ako se ostane na tome, postaje – izdaja nacionalnih interesa., napisao je Ljubić
