Novinar i publicist Marko Ljubić u novoj objavi otvorio je pitanje položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ustvrdivši kako hrvatska politika desetljećima koristi pogrešne pristupe i definicije u pokušajima rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Ljubić smatra da Republika Hrvatska mora jasno definirati suverenost Hrvata u BiH kao svoj temeljni strateški interes te poziva na promjenu dosadašnje politike prema Bosni i Hercegovini i unutarnjem ustroju te države.
Objavu prenosimo u cijelosti:
“U Hrvatskoj je postalo pravilo rješenja tražiti ističući potpuno pogrešne definicijske sintagme ciljeva.
Primjer za to je hrvatski status u BiH.
Godinama se ponavljaju fraze o jednakopravnosti, konstitutivnosti, konsocijaciji, a iz toga se onda izvode sintagme kao “očuvanje BiH”, “europski put BiH”, “prijateljska BiH”, do stalnog isticanja i poručivanja nekome da BiH nema većega zagovornika od Republike Hrvatske.
To se zatim dokazuje nevjerojatnim nizom političko-društvenih događanja u Hrvatskoj, gdje se ide čak toliko daleko da se u javnosti pojavljuju ideje o proglašenju ulica po Ahmićima; Srebrenici se pridaje značaj u najmanju ruku jednak ili veći nego najvećim hrvatskim tragedijama, pri čemu je izrazito uočljivo unutarhrvatsko javno izjednačavanje statusa Srebrenice i Vukovara.
Uz sve to, ako izuzmemo krajnje marginalne javne proboje kad se već osvrće na ratne događaje, gotovo da nema spomena o nevjerojatnoj brutalnosti i progonu hrvatskog naroda u izvedbi bošnjačke Armije BiH.
Ukratko, samo isticanje interesa Republike Hrvatske za status Hrvata u BiH se u javnosti, u samoj Hrvatskoj smatra poluilegalnim s izrazitom notom krivnje i grešnosti, dok se u pretežitom Sarajevu, pri čemu govorim o bošnjačkoj politici i javnosti, taj hrvatski državni interes desetljećima unazad, još od rata do danas predstavlja – zločinom, po javnom i međunarodnom odjeku većim od srpskih zločina i politika prema Bošnjacima.
Može li se s tih pozicija realno utjecati na ostvarivanje pripadajućega statusa hrvatskog naroda u BiH?
Ne može nikako.
Što onda treba mjenjati i tko to mora uraditi?
Mjenjati treba sve.
Država i nacionalne politike to moraju promjeniti.
Prvo, Republika Hrvatska mora odmah u fluidnoj i često izrazito destruktivnoj unutarnjoj političkoj javnosti, a onda u svim savezima u kojima je članica, te u svakom međunarodnom kontaktu čvrsto zauzeti stav da je državna suverenost hrvatskog naroda u BiH njen temeljni i prirodni strateški državni i nacionalni interes.
Naglašavam sintagmu – suverenost Hrvata u BiH.
Drugo, prestati se ponašati kao da je Republici Hrvatskoj važnije očuvanje zajedničke države BiH nego Srbima i Bošnjacima. To znači, prestanak javnoga naklapanja o prijateljskoj BiH kad toga realno nema, niti se u ovom trenutku zna što je uopće BiH u državnom međunarodnom smislu. Republika Hrvatska u BiH ima prijateljski hrvatski narod i realno izrazito neprijateljsku bošnjačku politiku i pretežitu javnost, te u kontekstu hrvatsko-srpskih ukupnih nacionalnih odnosa, neprijateljsku srpsku politiku, koja nakon rata nije u BiH toliko agresivna ponajprije zato što je ostvarila optimalan cilj, pa se u nizu situacija ponaša partnerski. Najviše što Republika Hrvatska u ovom trenutku smije pokazati i komunicirati je partnerski stav prema Bošnjacima i Srbima, uvažavajući činjenicu neprijateljskih interesa i djelovanja.
Treće, odmah prestati ponavljati i isticati da su hrvatski ciljevi “jednakopravnost”, “konsocijativnost”, “konstitutivnost”, jer to u konačnici može i ne biti, što ne ovisi samo o hrvatskom nacionalnom stavu i državnom odnosu. To ovisi i o političkoj volji Bošnjaka i Srba, uvijek će ovisiti, a razumna državna politika nikada kao svoj primarni cilj ne ističe ništa što u većini ovisi od tuđega raspoloženja.
Četvrto, temeljno polazište Republike Hrvatske mora biti suverenost hrvatskog naroda u BiH, jer tek suveren narod može odlučiti o jednakopravnosti, federalizmu ili konstitutivnosti.
Peto, suverenost nije moguća bez tri ključne komponente : Narod, teritorij i vlast.
To su tri temelja suverenosti, bez bilo kojega nema suverenosti, niti temeljnig političkog prava.
Šesto, u višenacionalnoj ugovornoj državi naroda ne postoji efikasan model skladnog funkcioniranja bez neprihvatljivog rizika razvoja interesa jednoga naroda na štetu drugoga. Funkcionalnost i prevencija nije ostvariva bez federalnog drżavnog koncepta – koliko naroda, toliko izvornih unutarnjih država. Ni jedan model odlučivanja i funkcioniranja zajedničke države ne može biti efikasan i stabilan bez toga načela.
Sedmo, izvorni suverenitet u BiH ne može biti bosansko-hercegovački ili herceg-bosanski suverenitet, već isključivo hrvatski, bošnjački i srpski, pa tek na temelju toga delegirani sadržaj i oblik BiH suvereniteta.
Osmo, Republika Hrvatska i hrvatske nacionalne politike, te pripadajuća javnost trebaju odmah prestati koristiti sintagmu “konsocijacijsko uređenje” kao hrvatski nacionalni cilj, jer taj model ne može funkcionirati u realnom kontekstu ratnog naslijeđa BiH i u deytonskoj konstrukciji zajedničke države s dvije unutarnje republike – Republikom Srpskom i Federacijom BiH. U takvim okolnostima nije moguće efikasno konsocijacijsko predstavljanje i funkcioniranje, niti ima trajne koristi od proglašenja nacionalnog interesa, veta i proporcionalnosti, s obzirom da se ne može ostvariti funkcionalna nacionalna proporcionalnost odlučivanja u neproporcionalnoj državi. To je zorno pokazalo razdoblje od deytonskog sporazuma do danas.
Deveto, kako god danas tumačili rat i ratne ciljeve zaraćenih strana u BiH, činjenica je kad se podvuče crta i sve pojednostavi da su se sva tri naroda borila i umirala za svoj nacionalni suverenitet. Mir i zajednička država nije moguća bez tri nacionalna suvereniteta.
Deseto, temeljna ljudska prava Srba, Bošnjaka i Hrvata u BiH na cijelom državnom prostoru zajedničke ugovorne države nije moguće postići bez unutarnjeg ustrojstva zajedničke države, koje počiva na modelu državnog tronošca. Bez bilo koje noge stol se naginje na jednu ili drugu stranu, pa ne može ni formalno stajati bez stalnog oslonca na silu sa strane. Upravo to smo svjedočili od deytonskog sporazuma, ta sila je bila OHR, pokazalo se da BiH nije funkcionalna, nije stabilna i što je Hrvatima neprihvatljivo – s latentnom političkom desubjektivizacijom hrvatskog naroda.
Jedanaesto, treba odmah prestati pristajati na umjetno suprotstavljanje presuda suda u Strasbourgu u predmetu Sejdić Finci i u slučaju Ljubić, ne dopustiti korištenje presude Sejdić Finci kao instrumenta protiv legitimnih i utemeljenih nacionalnih zahtjeva Hrvata. Presudu Sejdić Finci nije moguće provesti u ovakvom državnom uređenju BiH, jer je pokriće za bošnjačju majorizaciju Hrvata. Tzv. ostali i pripadnici nacionalnih manjina u zajedničkoj državi BiH svoja temeljna politička prava jedino mogu ostvariti u koaliciji s ostvarivanjem temeljnih političkih prava pripadnika tri suverene nacije a ne na štetu njih, jer jedino tada i tako mogu imati zajamčena prava na teritoriju zajedničke države.
Dvanaesto, nužno je odmah prestati isticati sintagmu tzv. treći entitet, jer u BiH danas imamo tri povijesna nacionalna politička entiteta i uz njih manjinski entitet tzv. ostalih. Dakle, stvar se ne odnosi na prijepor jesmo li mi za treći entitet ili ne, jer je to povijesna i politička realnost, nego na činjenicu da tri povijesna nacionalna entiteta moraju imati svoja državna suverena obilježja, dakle – tri države ili republike. Srpsku, Bošnjačku i Hrvatsku, koje čine prema dogovoru zajedničku državu kakvu žele.
Trinaesto, za sve spomenuto i izneseno u prvih dvanaest točaka se ne može očekivati potpora i pristanak Srba ili Bošnjaka, te bilo koga iz međunarodne zajednice, ako to kao svoj nacionalni i državni stav neće istaknuti Republika Hrvatska i sve institucije i organizacije hrvatskog naroda. Nitko nam nije poklonio nikada ništa, niti je ikada netko ostvario svoj cilj ako ga nije jasno definirao i ako se nije spreman boriti za njega na sve prihvatljive i poznate načine.
Dakle, bit politike je – ispod ovoga ne možemo ići, jer je to što stavljamo na stol potpuno sukladno temeljnim elementima teorije države, prakse i teorije višenacionalnih država i načelima međunarodnog poretka, uz to što je isključivi nacionakni interes Republike Hrvatske i hrvatskog naroda.
Zato je potpuno pogrešno uz sva tragična iskustva od 1991/92. godine, danas u hrvatskoj javnosti i politici usmjeravati fokus na pitanje koji je kandidat ili stranka bolja u izboru za Predsjedništvo ovakve BiH.
Ne može nitko biti dobar dok se ne uredi primjerena konstitucija države, a svatko će biti dobar bude li imao legitimitet suverenog naroda, ponajprije zato što tada svatko postaje smjenjiv i zamjenjiv voljom toga naroda.
Isto se odnosi na Hrvate, Srbe i Bošnjake, ali i na ostale.” napisao je Ljubić
