Gotovo da ne prođe tjedan bez nove nesuglasice između Trumpove administracije i Europe, no najnovija prijetnja transatlantskim odnosima odnosi se na NATO. Američki predsjednik Donald Trump najavio je da će SAD povući 5000 vojnika stacioniranih u Njemačkoj, a vjerojatno i znatno više, nakon što je njemački kancelar Friedrich Merz kritizirao američko postupanje u iranskom sukobu, rekavši da je Teheran ponizio Washington, piše CNN.
Trump je kritizirao i Španjolsku i Italiju jer nisu pomogle američkoj kampanji protiv Irana. Na pitanje bi li razmotrio povlačenje američkih trupa i iz tih zemalja, odgovorio je: “Vjerojatno… gledajte, zašto ne bih? Italija nam nije nimalo pomogla, a Španjolska je bila grozna, apsolutno grozna”.
Španjolska je američkoj vojsci uskratila dopuštenje za korištenje svojih baza i zračnog prostora za misije povezane sa sukobom, a kritika Italiji dolazi unatoč tome što je njezina premijerka Giorgia Meloni Trumpov ključni saveznik.
SAD mijenja prioritete
Trump se dugo žali da SAD nepravedno snosi teret zapadne sigurnosti, a posebno je prozivao Njemačku kao “neodgovornu”. Dok američka spremnost da podupire europsku sigurnost slabi, a ruska prijetnja raste, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska najavljuju novu eru izdvajanja za obranu. No, pred njima je golem zadatak za koji nemaju mnogo vremena.
“Ako želimo sačuvati transatlantske odnose, moramo ojačati europski stup unutar NATO-a”, izjavio je njemački ministar obrane Boris Pistorius u subotu, nazvavši Trumpovu najavu “očekivanom” i “predvidljivom”. Slično je reagirao i kancelar Merz, koji je u nedjelju za njemački kanal ARD rekao da “nema nikakve veze” između napetosti s Trumpom i smanjenja broja američkih vojnika.
U Njemačkoj su, prema podacima američkog Ministarstva obrane iz prosinca 2025., bila stacionirana 36.436 aktivna pripadnika američke vojske, što je tek djelić od oko 250.000 vojnika koliko ih je bilo u Zapadnoj Njemačkoj na vrhuncu Hladnog rata.
Glasnogovornica NATO-a Allison Hart u subotu je izjavila da najnoviji potez SAD-a “naglašava potrebu da Europa više ulaže u vlastitu obranu”. Visoki dužnosnik Pentagona Elbridge Colby pojasnio je da se Washington želi usredotočiti na izazove “gdje samo američka snaga može odigrati presudnu ulogu”, poput Azije i vlastite hemisfere.
Izazovi europske obrane
Od Europe se, dodao je, očekuju “puno veći napori da preuzme glavnu odgovornost za konvencionalnu obranu Europe”. “U toj viziji nema ničeg protueuropskog. Dapače, ona odražava nadu i, štoviše, povjerenje u sposobnost Europe da djeluje značajno i energično”, rekao je Colby.
No, neki europski čelnici to vide kao gubitak solidarnosti. “Najveća prijetnja transatlantskoj zajednici nisu vanjski neprijatelji, nego postupna dezintegracija našeg saveza. Svi moramo učiniti sve što je u našoj moći da preokrenemo taj katastrofalan trend”, poručio je u subotu poljski premijer Donald Tusk.
Preokretanje trenda zahtijeva veća izdvajanja za obranu, obnovu proizvodnje oružja, ulaganja u nove tehnologije i dublju suradnju. Prema sadašnjim planovima, godišnja potrošnja Europe za obranu trebala bi se do 2030. gotovo udvostručiti i dosegnuti blizu 750 milijardi dolara.
Međutim, problem nije samo u novcu. Zbog nacionalnih interesa i nedostatka suradnje u proizvodnji i nabavi, europska vojna oprema znatno je skuplja. Analitičari ističu da SAD proizvodi jedan glavni borbeni tenk, dok ih Europa ima desetak, zbog čega, primjerice, njemački tenk Leopard košta znatno više od američkog konkurenta.
Raketni jaz
Primjer neusklađenih nacionalnih interesa je i propast francusko-njemačkog projekta razvoja nove generacije borbenih zrakoplova. Usred svađa oko vodstva projekta, izvršni direktor francuskog Dassaulta, Eric Trappier, poručio je Nijemcima: “Ako to žele raditi sami, neka im bude”.
Dodatni je izazov cilj Europske unije da do 2030. najmanje polovica obrambene potrošnje država članica ostane unutar EU. To je velik zaokret s obzirom na to da je povijesno gotovo 80% nabave dolazilo izvan Unije, uglavnom iz SAD-a. Upravljanje tom tranzicijom bit će teško, pogotovo jer američke snage i zaljevski saveznici troše velike količine oružja i streljiva u ratu protiv Irana.
Europi posebno nedostaju sustavi proturaketne obrane. Analitičari opisuju “zapanjujuću” stopu potrošnje presretača poput Patriota i THAAD-a u zaljevskom sukobu, a SAD šalje zaljevskim saveznicima dodatne sustave vrijedne više milijardi dolara.
Uz povlačenje trupa iz Njemačke, Pentagon je objavio da odustaje i od slanja planirane bojne za dalekometne udare, opremljene projektilima Tomahawk i hipersoničnim raketama. Europski proizvođači proizvode različite raketne presretače, ali ne u dovoljnim količinama i ne one koji se mogu suprotstaviti balističkim i naprednim krstarećim projektilima.
Znakovi napretka
Prema nedavnoj studiji Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), oni ne nude “izravnu i potpunu zamjenu za američke sustave”. Veća koprodukcija ublažila bi krizu, ali ona, kako navodi CSIS, “zahtijeva razinu transatlantskog povjerenja i usklađenosti prioriteta koja možda više ne postoji”.
U tome leži europska dilema: brži put prema naoružavanju vodi preko SAD-a, ali zahtijeva međusobno povjerenje. Sporiji put podrazumijeva da Europa sama više troši, prevlada industrijsku fragmentaciju i pokuša procijeniti jesu li današnji prioriteti Washingtona prolazna faza ili trajno stanje.
Ipak, postoje i znakovi napretka. Ujedinjeno Kraljevstvo, unatoč Brexitu, usko je uključeno u izgradnju europskog obrambenog identiteta, a raste i broj zajedničkih projekata između obrambenih tvrtki i Ukrajine. Tvrtke poput švedskog Saaba, njemačkog Rheinmetalla i britanskog BAE-a bilježe rekordne narudžbe.
Švedska i Finska, nove članice NATO-a, brzo se integriraju u savez. No, udruživanje suvereniteta kako bi se ubrzala obrambena sposobnost Europe i dalje ostaje sveti gral., prenosi Index.
