Piše Marko Ljubić na facebooku
“Sama činjenica da oporba, pogotovo ljevica nastoji javno obezvrijediti “A” kreditni rejting države, pokušavajući to banalizirati paušalnim primjedbama o koristi za “građane”, s jedne strane ukazuje na njihove izrazito apstraktne i nemjerljive ideološke programske preferencije, koje su ključno uporište i uzrok višegodišnjih mrcvarenja između antifašista i fašista.
Ljevici ne pada na pamet ozbiljno analizirati prednosti, priznati potencijal tih prednosti, ali i ukazati na niz razloga zbog kojih kreditni status, rast BFP-a, europski fondovi i slični realni uspjesi Vlade ne moraju nužno biti siguran argument razvoja zemlje.
Jer ih ne zanima razvoj, zanima ih samo raspodjela, udio u državnom i javnom plijenu i vlast pod svaku cijenu.
I zato, jer realno nemaju kritičnu strukturu ekonomskih stručnjaka, koji bi se kao i u ostalim ozbiljnim druŝtvenim i nacionalnim pitanjima upustili u takve rasprave.
Ljevica je izrazito podkapacitirana stručno i intelektualno, a čak kad imaju u svojim redovima ili među sljedbenicima sposobne ljude za analize društvenih procesa, okviri političke paradigme ljevice ih sprijeĉavaju upustiti se u takve rasprave, pa zbog svoga statusa moraju pristati na banalizaciju.
Jasno je i na ovom primjeru da ljevicu ne zanima kvalitetan razvoj i poticanje stvaralačkih potencijala, s tim i razvojne društvene klime u zemlji.
Konkurencija, kompetitivnost, stvaralaštvo i opća društvena poticajna klima sloboda nikada nisu bili prirodno okruženje ljevice.
Zbog toga nikada neće pristati na sankcioniranje totalitarizama u Hrvatskoj i sve će učiniti da se što duže zadrži stanje latentnog ideološkog sukoba u kojemu ne vrijede argumenti, dokazi i činjenice, već polazišta ostvarene društvene moći u presudnim društvenim sustavima, kulturi, akademskom sektoru i medijima.
Ljevica uočljivo niti ne pokušava otvoriti ozbiljnu raspravu o ekonomskim politikama Plenkovićeve vlade, ne zato što te politike nisu ranjive i podložne ozbiljnoj kritici, nego zato što se desetljećima stvarala i formirala društvena klima u kojoj su presudne spomenute javne rasprave i uporišta.
Na tom području ljevica ima uvjerljivu prednost, tako opstaje, širi svoj utjecaj nikako samo i jedino izbornim uspjesima jer tu za ozbiljniji razvoj nemaju uporišta u izbornom tijelu, već daleko više latentnim organizacijskim i javno-aktivističkim pritiskom na vlast, koristeći i pogodnu međunarodnu strukturu.
Utoliko je čudnije da desnocentristička vlast i koalicija, vladajući HDZ, ali i sve desne stranke pristaju na natjecanje s ljevicom na prostoru i po pravilima, koja ljevica nameće i kontrolira.
Osnovno pravilo za ostvarivanje trajne prednosti nad ljevicom je – lišiti ju prednosti, oduzeti joj “igračke” i “igralište” te sudca koji svira po njenim pravilima.
Zato je prihvaćanje antitotalitarne Dabrine inicijative siguran strateški udar na ukupnu ljevičarsku paradigmu i najvažniji korak ka stvaranju društvenog ambijenta za rasprave o razvojnim pitanjima zemlje.
Bez toga ni vladajući HDZ ne može nikada ostvariti benefite svojih realnih uspjeha, pa je utoliko na prvi pogled čudnije da je Plenković tako ultimativno odbio inicijativu kriminalizacije svih totalitarizama.
No, realno, to nije ni čudno, ni neobično, ni neočekivano.
Zašto?
Zato što je upravo on, iako nikako prvi i jedini, na sve moguće načine nastojao pod narativom proeuropske i liberalnodemokratske transformacije HDZ-a dovesti i tu stranku, s tim i pretežitu sistemsku politiku Hrvatske na teren europske i ljevice u Hrvatskoj.
Koji je taktički benefit od toga za Plenkovićev HDZ?
Upravo to što se primjerice o ekonomskim politikama i uspjesima Vlade ne razgovara ozbiljno, pa se javne rasprave svode na nadvikivanje s ljevicom i oporbom i obraćanje uvijek istom krugu sljedbenika u izbornom tijelu, što nužno prisiljava HDZ na isključivo održavanje svoje stranačke interesne i izborne strukture, ali i sprječavanje razvoja relevantnih desnih alternativa i širenje ukupnog izbornog tijela i interesa za izlazak na izbore.
Zato je ključna Plenkovićeva politička maxima stabilna vlast, što je lako prikazati kao stabilnu državu, ali može biti jako daleko od izvornih nacionalnih ciljeva države, s tim i vlasti.
A koliko god ljevica i opozicija u cjelini neargumentirano osporava i banalizira recimo kreditni rejting države, toliko je ranjivo i prilično banalno isticanje toga realnog ostvarenja kao apsolutnog razvojnog uspjeha, jer je to daleko od toga.
Upravo zato Plenković, koliko god svoju politiku predstavljao desnocentrističkom nije ništa drugo do ljevičar, koji nikako ne smije pristati na eliminaciju totalitarnih uporišta javnih ideoloških bitaka, jer ni njemu ne odgovaraju ozbiljne analize ekonomskih politika, čak i postignutih mjerljivih uspjeha.”, napisao je Ljubić
