Piše Marko Ljubić na facebooku
“Gledam, ne bez tuge iako ne i iznenađen, fotogaleriju s obilježavanja osnutka općinskog ogranka HDZ-a BiH Široki Brijeg, u trenutku osnivanja još uvijek Lištica. Ne znam je li netko u BiH prije krenuo s inicijativom, no sve što me podsjeća u javnom prostoru toga vremena, ranoga proljeća 1990. godine ukazuje da je vrlo izvjesno upravo tu nastajao kasniji nacionalni pokret poznatim zabranjenim, a održanim uz kordone mirnih specijalaca, skupom početkom travnja pred Gimnazijom.
Nema vodećih ljudi, ne vidim Zdenka Ćosića, predsjednika inicijativnog odbora, ni akademskog slikara Anđelka Mikulića, izabranog predsjednika konstituiranog odbora uoči prvih slobodnih višestranačkih izbora, kasnije predsjednika Skupštine općine, današnjeg ekvivalenta gradonačelniku.
Teško mi je prepoznati veliku većinu ljudi na fotografijama, ne vidim ili bar ne prepoznajem ni Tomislava Pitu Ćužića, još neke dečke iz toga vremena, vremena ilegalnog djelovanja.
Vidim dosta mlađarije, vjerujem, a i znam da među njima ima dosta obrazovanih ljudi,
bome vidim i temeljito popravljene tipove, po pedesetak kila žive vage od borbe za “napaćeno pučanstvo”.
Čudi me da nisam prepoznao pomalo legendarnog bankara Velu Lovrića, kasnije poznatog po javnom pismu Sanaderu o njemu i “njegova četiri sina”, kad se htio uvaliti u HEP, koji je u tim revolucionarnim počecima dolazio, a njegovi ga predstavljali “samo takvim bankarom” nudeći ga vlastima, bez uspjeha.
Kasnije se “dokazao” preko kumstava s Rojsom, Jelavićem i ostalima, nešto kao njegov inženjerski pandam Ivo Zovko nosajući babine dvije godine nakon poroda partijskim čelnicima, ne bi li ga “izabrali”, pa se kad babine nisu upalile proglasio žrtvom komunizma.
Nisam uočio na fotkama, možda zato što se promijenio, novinara Miljenka Karačića, koji se tragom novokreirane prošlosti odlučio proglasiti utemeljiteljem “Vriska” usprkos živog utemeljitelja i čitavog niza ljudi koji su za razliku od njega u tome sudjelovali.
Jedino od meni prepoznatljivih faca, k’o nekadašnji narodni heroji, stoji Pero Bubalo, a ne sumnjam da je negdje u ćošku s pregledom dvorane Predrag Bake Kožul, koji je uvijek lukavo nadgledao procese polupognute glave bez izravnog pogleda u oči sugovornika, iz neke, nikada objašnjive i nadrealne paćeničke hrvatske perspektive.
Ta mladost raduje, jednako koliko uznemiruju ti “utemeljitelji”.
Ne sumnjam da je među ovim “popravljenim” podosta Baketaša.
Pitat ćete me zašto nisam iznenađen?
Pa već tada, nakon što su u BiH ozakonjeni višestranački izbori i legalizirana dotadašnja inicijativa HDZ-a, koju su vodili hrabri momci, nakon što je nestalo prvoga straha i opreza od milicije i države, sve je navalilo u “narodnu vlast”.
Gomila tipova, koji su izazivali salve smijeha svojim govorancijama na skupovima, ali i u svakodnevnom burnom gradskom životu, čija je svaka rečenica započinjala s “glede”, a završavala s “napaćenim pučanstvom” i “nenarodnom vlašću” predstavljala je val promjena.
Bili su to većinom neuki, manje ili više hrabri dečki, ali, bilo je tu lupeža, probisvjeta, mutnih tipova, pogotovo “žrtava komunizma”, svega i svačega. Bezbroj puta smo nas nekoliko “komunjara”, koji smo mjesecima ranije pomagali inicijatorima, a godinama prije izluđivali lokalnu “nenarodnu” vlast, slušali oči u oči legende o “stradanjima” i “žrtvi” tipova koji su radili goleme štete u postojećim tvrtkama, tada OOUR-ima, zauzimali i oni i njihove obitelji izrazito povlaštene položaje u “nenarodnom režimu”, a žrtvom su predstavljali to što nisu postali direktori pošte, kao dipl. ing. Ivo Zovko ili što nisu mogli radeći u “Novogradnji” napraviti kuće na četiri, već samo na tri etaže kao dipl. ing. Bake Kožul i njegova “progonjena” obitelj, pa ga s narodnom vlasti naglo pošlo.
Bilo je tu sudaca koji su nam po kafićima obećavali “pošten odnos i blaže suđenje” kao “dobrim komunjarama” iako su i oni i mi znali da se smijuckaju s partijskih kartoteka, pa smo se s njima danima zajebavali, a ove žrtve bismo brzo slali odakle su ugledali svijet, jer naviknuti na svašta zajebajući lokalnu partijsku vlast svojim “zastranjivanjem”, nismo mogli podnijeti takvu beskrupuloznost oči i oči, a joŝ manje smo se bojali takvih lupeža.
Zdenka, Anđelka, Pitu i dečke smo upozoravali na te tipove, kao i na niz drugih, jer smo znali da ne prezaju ni od čega i da je njima hrvatstvo instrument, kao što je tadašnjem komunističkom poretku bila partija i floskula o radničkoj klasi.
Teško je bilo zaustaviti ili kontrolirati takav val i plimu, bilo je vrijeme promjena, nada slobode je bila u zraku, narodu je jedino bilo važno srušiti komunizam, samo smo rijetki vidjeli i pogibelj koja se valjala iz Srbije, previše je ljudi očekivalo ostvarenje snova njegovanih uz obiteljska ognjišta, a nezanemarivo opasno puno samo golu vlast koja ih je jedino zanimala.
Emisari iz Zagreba, većinom probisvjeti, primitivci, koji su dolazili uredno začešljani, u odjelima, s kravatama i iglom za kravatu s hrvatskim grbom, neki su nosili prstenje od pola kile prigodno sklepano na buvljacima s grbom također, svi su bili žrtve, politički zatvorenici, okupljali su mladež i ozbiljnije ljude koji se nisu uspjeli uvaliti u najuži krug HDZ-a, pokušavali osnovati “svoje antikomunističke” stranke, nosali popise udbaša i srpskih agenata, a na svako pitanje koje smo im poluzajebantski znali tu i tamo postaviti vidjevši na prvi pogled o kakvim se budalama radi, pozivali su se na Tuđmana, Marka Veselicu, Paragu, nerijetko na poznate emigrante očekujući da to podrazumijeva poslušnost.
Jer “Zagreb stoji” iza njih!
Kasnije je jednom mostarski šeret akademski slikar Marin Topić te tipove nazvao ekipom iz zagrebačkih pečenjara, švercera trapericama i video rekorderima, koji su iza tih priča o domoljublju i “napaćenom pučanstvu” zapravo gledali uvaliti štogod s buvljaka, obavezno s hrvatskim simbolima.
Bili smo svjesni da bez toga nije mogla proći takva epohalna promjena. Svaku promjenu te razine prije ikoga kao bogovsku priliku za dobar ulov nanjuše takvi tipovi.
Sjećam se predizbornog sastanka gradske organizacije HDZ-a u Lištici kada zamalo pokojni mudri fra Mladen Hrkać, tadašnji gvardijan, koji je došao upozoriti na opasnosti od kaotične tučnjave za pozicije, ali i na pogibelj koja se valjala s Istoka, riječima da mu predsjedavajući sliče na neplivače, koji narod zovu za sobom u hirovitu rijeku, nije izbačen naglavačke i dobio batine, a bolje nije prošao ni pokojni Gojko Šušak, koga je predsjedavajuća gradska ekipa krajnje neprijateljski dočekala bojeći se da on ne bi utjecao na već podjeljenu vlast i funkcije “narodne vlasti”.
Danima se Široki Brijeg smijao, ali ne bez zebnje, gledajući video materijal s utemeljiteljske sjednice Skupštine općine Lištica, gdje na početku zastupnici ulaze u zgradu uz blagoslov i molitvu, koju je predvodio fra Jozo Pejić, da bi nesretni fratar pobjegao glavom bez obzira sa sjednice gdje su dvoranu parale krvoločne psovke svega svetoga, od Boga, Isusa, Božje Majke u borbama za “općinska ministarstva”, odnosmo za “ministre” kako su se tada sami prozivali kandidati po kafićima.
Najbolje se u tom početnom kaosu i nakon toga, a svemu je pogodovao rat, snašla brojna ekipa tipova, koji su bili uredno pozicionirani, čak i na vrlo visokim funkcijama do demokratskih izbora, ne unoseći kako se danas ističe s primitivne desnice komunjarstvo u HDZ i u novi poredak, nego nevjerojatnu beskrupuloznost, razorene kriterije i srozavanje svega čega bi se dotakli.
Dojučerašnje komunjare su sad postali – profesionalci, pri čemu nije bilo teško zaključiti na čemu se zasniva njihov profesionalizam.
Samo što su nekada djelovali u ime “radničke klase i revolucije”, ovaj put u ime “hrvatstva”, a ni do prvoga, ni do drugoga nisu držali koliko do crnog ispod nokta.
Bilo je prilično pogibeljno suprotstaviti se toj “narodnoj vlasti”, a naročito se javno sprdati s tim “profesionalcima”, ili ih upozoriti na nešto, a svatko tko se usuđivao je za pet minuta postajao udbaš i izdajnik, u najtežim slučajevima Srbin.
Najružnije kampanje protiv ljudi su upravo pokretali vrlo mutni tipovi, a neki među njima prepoznati i dokazani drukeri, udbaši i mutikaše, koje je bivši režim koristio za provociranje naivne mladeži većinom ustaškim pjesmama po kavanama i kafićima.
Ni Zagreb, što god se pod tim utrpavalo nije često bio na visini zadatka, šaljući i tijekom rata sve i svašta za “uvođenje reda” u Hercegovini, gdje su potpuno neuki i nedorasli, a komično bahati tipovi dolazili uvjereni da dolaze među divljake s desetak naučenih fraza o “značaju trenutne situacije”, otprilike kao što Hrebak danas šalje poruke pozivajući se na svijetske krize.
Ostao mi je u sjećanju prvi susret u Političkoj upravi HVO s tek pridošlom “pomoći”, Dušanom Virom i nekim Rorom, koji ako se ne varam i danas “savjetuje” HDZ, prilično otužnim i neukim hohštaplerima, komično uvjerenih u svoju umnu nadmoć jer iza njih “stoji Zagreb”, kojima sam odbrusio da nisu došli među ljude kojima glave služe za šišanje i da “pamet koju su donijeli nose onome tko ih je poslao”.
Iz tih prvotnih krugova su se razvili i danas ozbiljni političari, najčešće usprkos tom “revolucionarnom” valu, neki su preko logistike i “specijalnih uloga” postali visoki časnici i neka vrsta braniteljskog “subnora”, a nemali broj njih su ostali godinama po labirintima “narodne vlasti”, s neslućenim benefitima u odnosu na stručne reference.
Dio je otišao čak i u znanstvenike, za par dana su se završavali fakulteti, neki su postali nadnovinari, pisci, istraživači, poete i romanopisci s većim opusom i od najpoznatijih antifašistički autora u Hrvatskoj ili čak od Mladena Pavkovića. Mostar je po tom prodoru u akademske vode prednjačio, bar u pričama.
U Mostaru je jedno vrijeme kuloarima kružila legenda o “dipl. ing. prava” ili o sveučilišnom profesoru, istodobno i studentu koji sam sebi predaje, pa je Mostar u tome potukao konkurenciju kako i priliči stolnom gradu.
Kladio bih se da po tavanima ili podrumima javnih poduzeća i ustanova prašina pada na vagone “knjiga”, k’o nekada na knjige o Titu i partiji.
Retušira se beskrupulozno baš sve.
Samo se za razliku od boljševičkih vremena ne sjeku ili ne brišu akteri s fotografija, niti ih se smiče.
Jednostavno ih se ignorira ili stranku učini djetetom koga se roditelji odreknu.
Tako je moguće da na obilježavanju obljetnice nema živih roditelja, a najlukavije “žrtve komunizma” dirigiraju mlađim snagama, držeći konce kadrovske politike, čuvajući doživotno svoj “minuli domoljubni kapital”.
Ima li smisla pokušavati javno ukazivati na to?
Vjerojatno ne previše u smislu bitnije promjene ili očekivanja da se ozbiljno i pošteno zapiše što se nazad 36 godina događalo, ali valja zbog znatiželjnika u nekoj bliskoj ili dalekoj budućnosti tu i tamo upozoriti na besramnu pojavu masovnog kupovanja slavne prošlosti i podizanja spomenika sebi za života na “narodni račun”.
Kao svjedok, a u mnogim vrlo važnim stvarima i kreator događaja, ne mogu ne primjetiti te procese i aktere, makar rijetko reagiram, izuzev u dva tri navrata suočen s nevjerojatnim falsifikatima o utemeljenju društva hrvatskih novinara, čije je osnivanje pomaknuto za par godina unaprijed, kako bi se dala utemeljiteljska uloga tipovima koji u vrijeme utemeljenja nisu imali veze s novinarstvom, ili o drskom pokušaju falsificiranja utemeljenja lokalnog širokobriješkog dvotjednika “Vriska”, djelomično zbog sebe, daleko više zbog pokojnih istinskih velikana, koji su obilježili to doba, a danas nas se sve nastoji izbrisati zbog podizanja spomenika tipovima, koji u tom vremenu nisu zavrijeđivali spomen i koje je bilo logičnije povezati sa sječom drveta nego s novinarstvom.
To nikada ne može slavno završiti, a jedina je sreća što ni najluđe političke garniture s ne znam kakvim svinjarijama nisu mogle ubiti poduzetnički duh ljudi u Širokom Brijegu i zapadnoj Hercegovini, a ne mogu ni nacionalni identitet usprkos gomili pisaca.
Ljudima je tamo najvažnije da im država ne smeta previše, na malo smetnje su naviknuti. To je benefit promjene i pada komunizma, jer sad država ne tuče pjevače i ne zabranjuje kapitalizam.
Smije se pjevati do mile volje što god kome padne na pamet, nema antifašista, nema feminističkih, propederskih, raznih ljudskopravaških udruga i partija, a ulaganje i ostvarivanje profita je poželjno.
Je li Široki Brijeg iznimka?
Ma kakvi.
Ni u Hercegovini, još manje u Hrvatskoj.
Ne trebaju Mostarci, Gruđani, Čitlučani, Posušjaci, Ljubušaci sad likovati jer nemam s njima takva neposredna i detaljna iskustva, ali imam više nego dovoljno i ja, i mnogi suvremenici, da samo mogu čučati u ćošku i nastojati biti neprimjetni.
U Zagrebu je deset puta gora situacija.
I u golemoj većini hrvatskih gradova i gradića.
Domoljublje je u velikoj mjeri svedeno na trgovačku marku, politika na trgovinu u kojoj je jedino važno uvaliti se na neku poziciju, figurativno rečeno zakupiti mjesto na tržnici i udariti u “domoljubni” biznis.
Kad govorimo o “utemeljiteljima” dovoljno je pogledati ove “utemeljitelje HDZ-a” u Hrvatskoj, kojima je zaštitno inkluzivno lice Kapulica.
Puno ih se okreće u grobu, još više bi radije u grob.
Ili greb, kako bi rekli Ljubušaci.
Zato u Hrvatskoj imamo antifašizam.
I Hrebaka liberala.
I kak’i Radića domoljuba.
I inkluzivnu vlast.
Kamo će izbiti HDZ bez roditelja u Širokom Brijegu ne zna se, dok valjda Bake i Baketaši ne daju pravorijek. Iz ćoška.
A ni Turcima, ni Titu, nikome nije uspjelo tok rijeke Lištice ispod Kruševa okrenuti prema Borku.”, piše Marko Ljubić
