Piše Marko Ljubić na facebooku
“Ljevica i predsjednik Republike Milanović pogotovo, su prilikom izbora Turudića na mjesto čelnog čovjeka DORH-a vrištali protiv njegovog izbora navodeći niz razloga, a s tzv. desnog centra, iz braniteljskih udruga i oaza desnice se Turudića žestoko zagovaralo kao “našeg momka”, dragovoljca i kao konačan znak da je došlo vrijeme raskida s “komunjarom” Bajićem i s njegovom posrednom kontrolom DORH-a, s tim i USKOK-a.
Razvoj stvari je išao u pravcu povratka Mladena Bajića nakon ekskurzije u Ukrajinu i istrage “ruskih ratnih zločina”, na mjesto savjetnika ministru pravosuđa Habijanu.
Dakle, izravno u Vladin korpus.
Turudić, “naš” desničarski i dragovoljački momak je nastavio progoniti kaznena nedjela u zemlji, ali javnost je, ovu “našu” javnost uočljivo izazvao progonom “fašizma” i “ustašluka”, te izuzetno zamjetnim nečinjenjem progona ili bilo kakvih vidljivih aktivnosti “njihovih”, javnog isticanja komunizma, boljševizma, simbola SSSR-a i SFRJ, velikosrpstva i niza simbola otvorenog neprijateljstva protiv hrvatskog naroda.
Ne znam je li Turudić na taj način želio pokazati da je umjesto “naš”, inkluzivni momak, ali posljedice, ne samo javni dojam, su više nego iritantna selektivnost, koja državu predstavlja vrlo sklonom i krajnje uključivom prema nositeljima i sentimentima epskih zala protiv hrvatskog naroda, te strogom i krajnje odlučnom za obračun s “fašizmom” koji “uznemiruje” sve koji naslijeđuju sentiment nositelja tih zala.
Samo nekoliko sati nakon što je skupina ljudi u Splitu došla pred prostoriju u kojoj se trebalo održati neko predstavljanje u okviru Dana srpske kulture u danima sjećanja na Vukovar i Škabrnju, te bez ikakva nasilja ili prijetnji upozorila nazočne da se raziđu uz jamstva da se nikome ništa neće dogoditi i da se ne boje, uzvokujući pri tom Za dom spremni, Turudić je osobno došao u Split, a hrvatski, pokazalo se braniteljski prosvjednici su pohapšeni i pritvoreni.
Pušteni su iz pritvora nakon žestokog odgovora Torcide i Splićana, desetci tisuća ljudi su izišli na ulice i poslali poruku “našem momku” i “našoj državi” da to neće ići tako.
Organizatori vrlo ružnih provokacija s autorima zloglasnog memoranduma SANU, izvođači krajnje neprijateljskih pjesama s velikosrpskim “umjetničkim” sadržajem u prostorima SPC-a tih dana, zatim organizatori predstavljanja “Srpske heroine” neposredno uoči nadnevka sloma Vukovara, te nebrojene ružne poruka sa skupova tzv. antifašista, nisu bili intetesantni “našem momku” Turudiću.
Ni DORH-u, s tim ni državi.
Nisu uznemirili ni liberale u vladajućoj koaliciji, ove današnje nasljednike liberalizma Dražena Budiše, zatim Vesne Pusić i Ratka Čačića, na kraju nadasve liberalnog Ivana Vrdoljaka, niti je s naslovnice “Nacionala” Dražen Budiša svom liberalnom nećaku poručivao po netijačkom svjedočenju da budu “ustrajni i nepopustljivi”.
Prema mrskom ustašluku.
Naravno, nije bilo ultimatuma, ni “uznemirenosti” ljevice.
Ni HDZ-a.
Jedino je Pupovac bio vidno nesretan zbog bujanja fašizma i ustašluka i srpske ugroženosti.
Pa su ga većinom tješili, a Turudić, “naš momak” mu dokazivao da država ne da na njega i na njegovo pravo na manjinski nestašluk.
Turudić nastavlja biti “naš momak”, pa navalio “izviđati ustašu” Dabru i njegovu pjevačku “ustašku družinu”.
A sve skočilo na noge.
U borbi protiv fašizma i NDH, na temelju “ustavnog antifašizma”.
U slobodnoj, nacionalnoj, demokratskoj Hrvatskoj u kojoj nema zabrana.
Niti ih smije biti.
A za ustašluk ni višednevno posipanje pepelom i ograđivanje u pobožnim kolonama “grešnika” i sumnjivaca nije dovoljno. Dok ne kažu antifašisti.
I liberali.
I inkluzivni HDZ.
Sad jedna istinita prispodoba iz 1970. godine, za usporedbu i za jačanje svijesti o tome koliko smo kao narod napredovali i slobodniji nego u vrijeme “nedemokratskog režima” koga smo porazili na prvim demokratskim izborima, na referendumu o samostalnosti i na vojnom polju u Hrvatskoj.
Uz goleme žrtve u ljudskim životima.
Grupa lovaca je početkom sječnja 1970. godine nakon lova zasjela u gostionicu u mjestancu između Mostara i Širokog Brijega, ondašnje Lištice. I zapjevali “naše” pjesme, među njima i “Grobnicu od zlata”.
U ranu zoru je odmah sutra po njih došla milicija, nastala je gužva, vriska, galama. Jedan od pjevača se još mamuran i pri piću žestoko svađao s milicijom i u bjesu počeo vikati “živio kralj Petar”, da ih naljuti i da im pokaže da ih se ne boji.
Pohapsili su ih, odveli u Mostar i odmah pokažnjavali zatvorskim kaznama od 20 do 40 dana. Prekršajno su ih kaznili.
Sve su priznali, kažnjeni su za sve izuzev za “živio kralj Petar”.
To je proglašeno nestašlukom, ostalo ustašlukom.
Sad iz današnje perspektive ostaje pitati se – progoni li DORH prekršitelje ili kriminalce, prekršaje ili kaznena djela, ili Turudić “izvidima” na Dabrinoj “Grobnici od zlata” demonstrira karakter današnje hrvatske države, koja žešće i od “nedemokratskog režima”, odbačenog jugoslavenskog komunizma, progoni “ustašluk” pridajući pjevanju kaznenu oznaku u odnosu na komunjarsku prekršajnu?
A kao i komunjare, one odbačene i nedemokratske, koje još u Hrvatskoj nisu postale totalitarne, Turudić manjinska, komunjarska i slična neprijateljstva prema hrvatskom narodu smatra demokratskim nestašlukom, kao što su nekada smatrali uzvike “živio kralj Petar”.
Nema što, vrlo ohrabrujuća perspektiva i saznanja. Čovjek bi zapjevao odmah.
Pada mi na pamet zamisliti Domovinski pokret, tu “ustašku” momčad, kako onako zajebantski i bećarski stoje pred novinarima i zborno pjevaju “Što se ono na Dinari sjaji” ili “Druže Tito mi ti se kunemo”.
Što bi onda Turudić?
I liberali?
I HDZ?
Što bi Budiša poručio liberalnom nećaku?
Ha, Penava, Dabro, Josić, pogotovo Šušnjar bi postali antifašisti, demokrati, uz obilježje ekumenske tolerancije.
Kao Porfirije.
Na radost “našeg momka” i dragovoljca Turudića, koji je oslobodio DORH od Bajićeva komunjarstva., napisao je Ljubić
