Ivan Kujundžić, jedan od utemeljitelja HDZ-a, objavio je post na svom facebook profilu koji prenosimo u cijelosti:
“Ovih dana krenula je kampanja za sljedeće parlamentarne izbore, na kojima Milanović i lijevo-marksističko-zelena šestorka prijete HDZ-u i posve atomiziranoj desnici, koja ovako fragmentirana nema sigurnost u pobjedu po D’Hondtovu modelu, niti po trenutačnoj klimi na desnici može ostvariti rezultat za novi mandat nacionalne, suverenističke vlasti.
Most pod Grmojom i Miletićem neće biti isti, no sigurno će tražiti svoju šansu. Teško je očekivati tu gozbu, kako bi zlobnici rekli — od svih zdravica jedino se napiti političke krvi HDZ-u.
Tako smo posve uhvaćeni u Dabrinu razigranu branu jedne političke baruštine, igara i igrica, isprepletenih interesa poput granja, čija je mutna voda HDZ-u, bojim se, došla do grla.
U toj Dabrinoj brani utopio se i HSLS i Hrebak, koji bi prvi, kao pravi liberali, trebali biti za slobodu govora i izražavanja ili, ako već idu u zabrane, onda s knedlom u grlu podržati inicijativu zakona spletenu u Dabrinoj brani, a protiv dvostrukih konotacija totalitarizama.
HDZ-ov brod, već desetljeće nagnut nalijevo, Plenković pokušava ispraviti uz navijanje Thompsona, što neće biti dovoljno za pobjedu ukoliko ne pozove sve „disidente“ i sastavnice u HDZ-u i na suverenističkoj strani.
Jer ako mu Dabro bude šansa, a Kovač i ini ostanu nepoželjni disidenti izvan HDZ-a, lako se može dogoditi da izostavljeni pristanu uz Jonjića biti „kovači“ vlastite sreće na budućim izborima.
Bit će veselo, i uz pjesme budnice, od sunčanog istoka do crnog zapada.
U načelu, kao demokratsko društvo, trebali bismo biti protiv svih zabrana koje ne remete javni moral, red i mir, a poglavito protiv zabrana pjevanja, jer tko pjeva, zlo ne misli. No čini mi se kako su mainstream mediji srcem i dušom branili jednog oca, ono Porfirijevo početničko pjevanje četničkih budnica i elegija — i nikom ništa, po narodnoj: „Reve magare u brdu“ ili „Ujo, vuk magare“.
Pa zašto drugi, pa i Dabro, nemaju isti tretman kad pjevaju ili se vesele u svom dvoru i šoru? Dok god se time ne uznemirava javni prostor ili ga se ne narušava glazbenim decibelima, čime se ne remeti javni red i mir, nitko se ne bi trebao osjećati ugroženim i povrijeđenim, a ponajmanje „njegovatelji“ komunističkog totalitarizma, pioniri pjesama „Ljubičice bijele“.
Oni koji nisu spremni na najmanji iskorak prihvaćanja — ne pomirbe, već gole istine — pokazali su to i na nedavnoj promociji knjige Skrivena grobišta Hrvata u Sloveniji, na kojoj se nisu pojavili ni Milanović, ni Kekini, ni Puhovski — zapravo nitko s ideološkog dijela ljevice. Time bi barem na trenutak uprisutnili osjećaj i razumijevanje jednoga skrivanog zločina nad Hrvatima te prestali odbijati suočavanje s golim činjenicama povijesne istine o jednoj mračnoj ideologiji koju tako zdušno brane, čime zapravo njeguju „baštinu“ zlosmišljenog poslijeratnog partizansko-komunističkog zločina.
Nažalost, ovu temu nismo apsolvirali devedesetih godina niti smo je, kao demokratsko društvo, osvijestili. Naprotiv, ostao je procijep polarizacije s jednim pravom na istinu — i to onih koji su zakupili medijski prostor, a zapravo su barem lustracijom trebali biti procesuirani, bez prava na prodike i medijske, društvene moralke o slavnom Titovu jugoslavenskom i komunističkom totalitarizmu.
Tako sada, kao društvo, proživljavamo pravi oksimoron moralnih prodika i inverzija starih, ocvalih „kilera“, raznih Pupovaca i Puhovskih, koji svakodnevno u „našim“ prodanim medijima dijele moralne lekcije i udaraju pravorijeke svakoj istini, poučavajući nas o nevidljivoj radikalizaciji koju, nota bene, sami stvaraju.
Te političke moralke traju neprekidno više od pola stoljeća — od rankovićevskog jasenovačkog mita o 700.000 srpskih žrtava i time nametanja krivnje i kompleksa hrvatskom narodu. Čine to kad god im zatreba u ostvarenju svojih ciljeva i projekata posve subverzivne naravi i karaktera.
Dabrine budnice u isprepletenoj brani naše političke baruštine voda su do grla svima.
Slamku spasa HSLS i Hrebak traže u kolosalnim najavama izlaska iz koalicije, koje Plenković, kao da će opaliti šamar, rješava migom prstiju kroz prosijedu frizuru.
DP-u je jedini spas prijedlog zakona o potrebi zabrane svih simbola i isticanja „vrijednosti“ sva tri totalitarizma 20. stoljeća, koji bi svaki hadezeovac od načela odmah podržao kao razuman prijedlog — ako Plenković opet ne posegne za frizurom.
No svako daljnje poigravanje i migovi oko ovih tema mogli bi potpisati presudu poraza desnice i HDZ-a, pogubljenog između pijeteta prema žrtvama komunizma i percepcije „njegovanja“ simpatija prema izvršiteljima poslijeratnih zločina, umotanih u celofan antifašističke „baštine“ dvostrukih konotacija.
HDZ i Plenković imaju priliku, nakon što se brod HDZ-a nasukao nalijevo u prošlim mandatima, učiniti iskorak zakonom o slobodi govora i izražavanja ili zabranom „divljenja“ bilo kojem totalitarizmu 20. stoljeća.
No očito dijelu struktura vlasti i onih pri vlasti, umjesto Hrvatske kao uređene države i društva, više odgovara kaos i neprestano izmišljanje „kokala“ i lovokradica, koji se očito dobro snalaze u Dabrinoj brani hrvatske političke baruštine.
Nadam se — ne još zadugo, ako Bog da.”, napisao je Kujundžić
