Rasprava koju je pokrenuo Josip Dabro zahtjevom za dosljednom zakonskom zabranom svih simbola totalitarnih režima – uključujući komunističke – nije obična dnevno-politička prepirka. U srži nije ni jedna stranka ni pojedinac, nego ključno pitanje: može li hrvatsko društvo konačno prestati selektivno gledati na vlastitu povijest? Gdje završava antifašizam kao civilizacijska vrijednost, a gdje počinje komunistički totalitarizam koji je Hrvatima donio masovne zločine i desetljeća represije?
Povijesne činjenice pokazuju da je antifašistički pokret u Hrvatskoj do kraja 1944. imao snažnu domaću, hrvatsku komponentu. Prema relevantnim analizama sastava partizanskih postrojbi na području Hrvatske, Hrvati su krajem rata činili oko 60–61 posto partizana, dok su Srbi bili oko 28 posto. Hrvatski antifašizam nije bio uvezen iz Beograda ili Moskve – bio je autentičan, proizašao iz borbe protiv okupatora i domaćih kvislinga. Na taj dio naše povijesti Hrvatska ima puno pravo biti ponosna.
No prijelomna točka dolazi 1945. godine. Nakon pobjede uspostavljen je jednopartijski komunistički režim koji je proveo masovne obračune bez suda i zakona. Prema istraživanjima hrvatskih povjesničara i državnih komisija nakon 1990., samo u prvim poslijeratnim godinama (1945.–1946.) bez ikakvog pravičnog postupka likvidirano je između 45 i 55 tisuća osoba s područja Hrvatske (a u širim procjenama, uključujući Bleiburg, križne puteve i kasnije progone, broj žrtava političke represije mjeri se u stotinama tisuća).
Moderna Republika Hrvatska sudi u ime Republike Hrvatske, po Ustavu i zakonima. Titova Jugoslavija sudila je “u ime naroda”, a presude su završavale parolom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Ta razlika nije samo retorička – ona pokazuje suštinsku razliku između demokratske države s vladavinom prava i totalitarnog režima u kojem je partija bila iznad svega, uključujući i pravo na život.
Simbol crvene petokrake za stotine tisuća hrvatskih građana nije samo znak borbe protiv fašizma – on je simbol režima pod kojim su počinjeni poslijeratni masovni zločini, logori, montirani procesi i progoni. Još gore: Jugoslavenska narodna armija, koja je 1991. agresorski razarala Vukovar, Škabrnju i Dubrovnik, izravno se pozivala na partizansku tradiciju i nosila tu istu simboliku. Kontinuitet struktura i mentaliteta je očit.
Josip Dabro nije glup niti su njegovi zahtjevi glupi. On pogađa u srž problema: ako osuđujemo totalitarizam, onda ga moramo osuđivati dosljedno, bez dvostrukih standarda. Zabranimo simbole NDH, nacizma i fašizma – ali jednako tako i simbole komunizma, JNA i SFRJ. Nisu u pravu ni oni koji pod krinkom “obrane antifašizma” žele sačuvati komunističke simbole i relativizirati zločine. Antifašizam je jedno, komunistički totalitarizam je nešto posve drugo.
Koliko je Josip Dabro pogodio u srž od kojih se ljevičarima diže kosa na glavi govori i pamflet Jutarnjeg lista kojega kao da je pisao Bože Spasić jedan od glavnih Udbinih spletkaroša po čijem je nalogu ubijana hrvatska emigracija diljem svijeta, u kojem se Dabru želi prikazati eto, Srbinom po majčinoj liniji, pa je novinar čak obilazio i groblja nebi li našao nekog ujaka vojvodu i predočio javnosti. Kako je krenulo autor pamfleta će i Peđi Mišiću hrvatskom branitelju, heroju obrane Vukovara i etničkom Srbinu prišiti nekog dedu ustašu po babinoj liniji kako i ga prikazati ustašom. Kad rasprava padne na obiteljska stabla i krvna zrnca, to više nije demokracija – to je čista difamacija.
Ustavna odredba o antifašizmu u RH nema nikakve veze s komunističkim režimom. Ona se odnosi na borbu protiv okupatora i na ZAVNOH kao temelj državnosti – ne na legitimaciju jednopartijskog sustava, logora i masovnih smaknuća. Tvrditi suprotno je klasična zamjena teza i obična laž proizvedena u ljevičarski spin doktor ordinacijama.
Domovinski pokret nije stvoren i nije tu da bistri globalnu geopolitiku ili vodi ekonomske debate. Njihova agenda je identitetska: povratak nacionalnim korijenima, tradiciji, suverenitetu. Oni su hrabro otvorili teme koje su se desetljećima gurale pod tepih. Pola milijuna ljudi na koncertu Thompsona nije slučajnost – to je glas naroda koji traži afirmaciju hrvatskog identiteta i ponos na vlastitu povijest, a ne vječno ispričavanje i samoponižavanje i to je DP u konačnici i prepoznao.
Hoće li to donijeti trajnu političku snagu ii će propasti na idućim parlamentarnim izborima – pokazat će birači. U demokraciji presudu ne donose kolumnisti ljevičari, analitičari ni ljevičarski mediji – presudu donose građani na izborima. To je jedina prava anketa, pa čak da i ne uspiju, barem su pokušali ono u što su vjerovali.
Na kraju: rasprava o simbolima je rasprava o dosljednosti. Ako osuđujemo totalitarizam – onda ga osuđujemo sve totalitarizme. Ako poštujemo žrtve – onda poštujemo sve žrtve. Hrvatska ima pravo biti ponosna na doprinos antifašističkoj borbi do 1944., ali ima i svetu obvezu jasno reći: zločini nakon 1945. ne mogu se opravdavati nikakvom “zaslugom antifašima”, jer antifašizam i komunizam su jedno od drugog udaljeni dalje od “Kumove slame”. Demokracija počinje tamo gdje prestaje strah od istine – i gdje prestaje strah od zabrane simbola zla koje je Hrvatima nanijelo neizmjerno zlo.
