Piše Marko Ljubić na FB
Ova naslovnica Jutarnjeg lista proglašava veliku pobjedu. Ističe se da je Hrvatska Trumpu rekla NE! u
Priča neodoljivo podsjeća na mitsku laž kako je Tito Staljinu rekao NE, iako je Staljin njega otkantao jer mu je svojim ambicijama u Grčkoj i tamošnjem pokušaju revolucije kršio dogovor na Jalti.
Sjeća li se netko ovakve slavljeničke eksplozije u javnosti bilo kojim povodom, nakon bilo kojega dokazivoga uspjeha Hrvatske?
Ja ne.
Ako čak i s pozicije legalnosti možemo pristati na ovo “Hrvatska”, vrlo opasna je zabluda ovo – Trumpu. Iako bi svatko razuman prvenstveno razmotrio ovo – Hrvatska rekla!
Trump je danas uvjerljiva Amerika, i legalno i legitimno.
Na zemaljskoj kugli nema legitimnijeg lidera i šefa države, pogotovo po standardima demokracije na koju se cinično pozivaju njegovi neprijatelji. Na izborima je dobio nešto manje od 78 milijuna glasova potpore, a Amerikancima je ponudio do detalja točno ovo što radi. Ima li u Europi netko sličnu potporu svoga naroda ili bilo gdje?
Može li se po tom kriteriju netko u Hrvatskoj pozvati na Hrvatsku kao Trump na Ameriku?
Niti blizu.
Unutaramerički rat protiv Trumpa ima globalnu narav i uoči ovogodišnjih izbora za Kongres poprima karakter američke, s tim i globalne bitke na život i smrt davno označene pokušajem ubojstva tog čovjeka, a u tom ratu sudjeluju i većina europskih država, posebno najvećih članica EU.
Treba li Hrvatska ili bilo tko u ime Hrvatske biti jedan od glasnijih “bojovnika” u tom ratu protiv ove Amerike, a ne kako se naglašava Trumpa, već sad ga okrećući na virtualnom ražnju zalažući nacije/naciju na kladionici na njegov poraz, a tako to predstavlja Jutarnji, vrlo je dvojbeno pitanje, u najmanju ruku ne bez golemih rizika.
Rizika, i za onoga tko govori to “NE”, ali i za Hrvatsku u čije ime se govori.
Ljudima bi predsjednik Vlade i Hrvatski sabor morali objasniti razloge svoje odluke, navodeći jasne rizike pristupanja Odboru za mir, te prednosti odbijanja.
Ako je Hrvatska rekla NE, bio bi red da Hrvatska zna zašto je nešto rekla ili uradila, koje su prednosti i očekivanja od toga NE?
Jutarni list bi, da su pristojan informativni medij, a isto vrijedi za sve medije, upravo to pitanje imao na naslovnici, a ne proslavu odluke o kojoj devedeset devet posto saborskih zastupnika vladajuće većine veze nema, da ni ne spominjem demos ili čitatelje ako već govorimo o medijima.
Onaj demos po kome se zovemo demokratskom državom.
Može li netko u tom neznanju, primjenjujući pravila donošenja odluka u obitelji i svome svakodnevnom životu sa svojim ulozima i prihvaćajući posljedice isključivo na sebe i obitelj, biti siguran da se ovom proslavom Jutarnjeg Hrvatska možda nije opasno izložila i da je to dobitna odluka?
Što slavi Jutarnji?
Ne vjerujem da ima puno ljudi koji bi založili nešto svoje za ovakvu odluku na kladionici, pogotovo ako su im jedini vidljivi izbor Macron, Starmer, “Savez voljnih”, von der Leyen ili Zelenski ili ako im sva budućnost ovisi o snazi i uspjehu ovakve današnje države u Hrvatskoj.
Kad već ti mediji godinama unazad redovito objavljuju rezultate istraživanja koji pokazuju s malim odstupanjem da dvije trećine anketiranih hrvatskih državljana misli da Hrvatska ide u krivom smjeru, nije li vrlo čudno da Jutarnji ovako slavi odluku državne vlasti koja je odgovorna za taj – krivi smjer.
Taj smjer nikako do sada nije mogao biti Trump, jer nije vladao Amerikom, niti je imao utjecaj na svijet.
Zašto se onda slavi?
I otkud tolika sigurnost da je Hrvatska rekla NE, da je isključeno to da ju je vlast založila za svoje NE dovodeći Hrvatsku u rizičnu zonu u koju donositelji odluke nikad ne bi doveli svoju obitelj i sebe?
Tko bi to mogao ili trebao honorirati takvo “NE” i komu? Kad smo već spomenuli Tita i propagandnu laž o njegovom NE Staljinu, njemu su tada upravo Amerikanci honorirali tu laž, tko su današnji “Amerikanci” Plenkoviću i Milanoviću?
Na Zapadu ih nema.
Tko to i na temelju kojih saznanja može isključiti rizik i loše posljedice ove odluke, a bilo bi nužno ako se slavi hrvatska odluka?
Ja bih također volio slaviti, puno više nego biti “đavolji odvjetnik”, ali ne bih uložio ni centa na takvo veselje, jer kome je bar malo stalo do svoga naroda i njegove sudbine, bar bi trebao znati jedan jedini razlog proslave.
Nema ga.
Izuzetak je ako se nastoji proslaviti šteta hrvatskom narodu i njegovoj državnosti, pa se to još uvijek ne smije javno reći, a slavi se skrivena laž i pogibelj kao pobjeda, kao u tolikim prilikama kojima godinama unazad svjedočimo u Europi i Hrvatskoj.
Što vi mislite?