Redakcijski tekst
Zapošljavanje visoko pozicioniranog kadra uvijek je politička poruka, osobito u gradu poput Vukovara, gdje simbolika često govori glasnije od službenih priopćenja. Zato odluka Marijana Pavličeka da na visoko mjesto u gradskom komunalnom poduzeću zaposli članicu SDSS-a otvara niz pitanja na koja javnost zasad ne dobiva jasne odgovore.
Prvo i osnovno pitanje glasi: otkud baš kadar SDSS-a na takvoj poziciji? Upravo su Pavliček i njegovi koalicijski partneri godinama gradili politički identitet na oštrom protivljenju SDSS-u, predstavljajući se kao alternativa politici koju ta stranka simbolizira u Vukovaru. Ako je SDSS bio politički problem, kako to da njegov kadar odjednom postaje prihvatljivo rješenje za jedno od važnijih mjesta u gradskom sustavu?
Drugo pitanje nameće se samo od sebe: radi li se o političkoj trgovini? Je li ovo cijena prešutne ili otvorene potpore u borbi za gradonačelničku poziciju? Ako nije, Pavliček bi to trebao jasno i argumentirano objasniti, jer u suprotnom ostaje dojam da su se principi kojima se godinama mahala pred biračima istopili čim su došli u dodir s realnom moći.
Posebno je osjetljivo pitanje domoljublja, branitelja i Domovinskog rata, koje Pavliček i njegova politička opcija često ističu kao temelj vlastitog djelovanja. Ako su ta pitanja doista u središtu njihove politike, kako to da se na tom mjestu nije našlo dijete poginulog hrvatskog branitelja? Ako takvog kandidata nije bilo u Vukovaru, zar ga se nije moglo pronaći u Osijeku, Vinkovcima ili nekom drugom slavonskom gradu? Primjera ima, ali ovdje se očito nije ni pokušalo.
U tom kontekstu vrijedi podsjetiti kako je slične kadrovske dileme rješavao zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Kada je tražio rješenje za čelno mjesto Zagrebačke čistoće, nije se ograničio na uski krug lokalnih kadrova, nego je direktora doveo čak iz Osijeka, vodeći se kriterijem “može i s druge planete samo nek’ je moj”. To možda nije svima bilo po volji, ali je barem bilo jasno svima.
Kod Pavličeka, zasad, te dosljednosti nema. Umjesto jasnih kriterija i uvjerljivih argumenata, ostaju pitanja, sumnje i gorak okus političkog zaokreta koji se teško može objasniti bez spominjanja trgovine i pragmatičnog odustajanja od vlastitih parola. A u gradu poput Vukovara, takvi zaokreti nikada ne prolaze nezapaženo.
Na kraju, ostaje i zaključak koji se sve teže može izbjeći: kako se zasad čini, Marijan Pavliček nije dorastao ni funkciji gradonačelnika, a još manje etiketi hrvatskog suverenista koju si je sam tako rado pripisivao. Umjesto jasne, vrijednosno dosljedne politike, svjedočimo potezima koji više nalikuju improvizaciji nego odgovornom upravljanju gradom.
Očito je odlučio posegnuti za modelom koji se već vidio drugdje – preuzmi vlast, a zatim do kraja mandata odgovornost prebacuj na bivšeg gradonačelnika, u ovom slučaju Ivana Penavu. Taj scenarij već sada djeluje prepoznatljivo, ali u Vukovaru teško može proći bez ozbiljnih pitanja i otpora javnosti.
Javnosti, međutim, i dalje nije jasno – i mora biti jasno objašnjeno – kako se netko tko se predstavlja kao “prvi” suverenist u Hrvatskoj odlučuje zaposliti SDSS-ov kadar, i to nakon kampanje koja se velikim dijelom temeljila na politici antisrpstva i frontalnom napadu upravo na SDSS. Ako su to novi suverenistički standardi, onda se birači s pravom pitaju što je ostalo od principa, a što je sve postalo tek stvar političke pogodbe.
Paradoks? Svakako. Ali prije svega ozbiljan problem za vjerodostojnost politike koja se još jučer zaklinjala u čvrste stavove i slogan “Vukovar za sve”, a onda zapošljavanje iza zatvorenih vrata. Čemu ?