Redakcijski tekst
Zašto banke ne bi trebale odobravati kredite političarima na mandat pitanje je koje se ponovno otvorilo ovih dana, nakon što je javnost doznala da je saborska zastupnica platforme Možemo Sandra Benčić sa suprugom kupila stan u samom središtu Zagreba.
Prema dostupnim podacima, Benčić je u ožujku prošle godine ugovorila stambeni kredit u iznosu od 270.000 eura, uz kamatnu stopu od 3,35 posto i rok otplate od 20 godina. Mjesečna rata tog kredita iznosi 1486 eura. Uz to, Benčić već ima i raniji kredit za stan od 39 četvornih metara, koji danas iznajmljuje za 515 eura mjesečno.
Ovaj slučaj sam po sebi ne bi bio iznimka, da se ne uklapa u širi obrazac. Benčić, naime, nije jedina političarka koja je tijekom mandata dobila dugoročni, povoljan stambeni kredit, što otvara niz pitanja o kriterijima banaka i odnosu financijskog sustava prema politički izloženim osobama.
Ključni problem leži u samoj prirodi političkog mandata. Mandat nije stabilan niti zajamčen izvor prihoda. Za razliku od ugovora o radu na neodređeno vrijeme, politička funkcija ovisi o izbornim rezultatima, političkim okolnostima i povjerenju birača. Mandat može završiti prije roka, a s njime i primanja koja su banci bila temelj za procjenu kreditne sposobnosti.
Drugi problem je dojam povlaštenog položaja. Banke bi morale primjenjivati jednake kriterije na sve klijente, no kada političari dobivaju dugoročne kredite pod uvjetima koji su mnogim građanima nedostižni, povjerenje u financijski sustav ozbiljno se narušava. U takvim situacijama neizbježno se nameće sumnja u klijentelizam i mogući politički utjecaj.
Treći aspekt odnosi se na reputacijski rizik. Političari su izloženi javnim aferama, sudskim postupcima i političkim skandalima koji mogu dovesti do gubitka funkcije, prihoda pa čak i blokade imovine. Za banke to predstavlja znatno veći rizik nego kod prosječnog klijenta sa stabilnim radnim odnosom.
Posebno je važno naglasiti da međunarodni standardi sprječavanja pranja novca i financiranja terorizma političare svrstavaju u kategoriju politički izloženih osoba. To znači pojačane provjere, veći oprez i, u pravilu, nepovoljnije uvjete kreditiranja. U tom kontekstu postavlja se pitanje kako je moguće da se političarki u mandatu odobrava kredit s kamatom od 3,35 posto, umjesto da se zbog povećanog rizika primjenjuju stroži uvjeti.
Na kraju, financijska odgovornost političara trebala bi biti osobni izbor, a ne oslonjena na privremenu javnu funkciju. Dugoročni krediti trebali bi se odobravati isključivo na temelju stabilnih i dugoročnih prihoda, realne mogućnosti otplate i jednako primjenjivih kriterija, kao i kod svih drugih građana.
Zato ostaje ključno pitanje: zašto banke političarima na mandat odobravaju dugoročne i povoljne kredite i radi li se pritom samo o procjeni kreditne sposobnosti ili o nečemu što se u javnosti rijetko izgovara naglas?