redakcijski tekst
Početak 2026. godine obilježen je događajem koji je u vrlo kratkom roku uzdrmao temelje međunarodnog poretka. Uhićenje aktualnog venezuelskog predsjednika Nicolasa Madura i njegov izravni transfer u Sjedinjene Američke Države predstavlja presedan koji nadilazi uobičajene obrasce političkih intervencija, sankcija ili diplomatskog pritiska. Riječ je o potezu koji istodobno zahvaća kazneno pravo, međunarodno javno pravo i globalnu geopolitiku te otvara pitanje stvarnih granica državnog suvereniteta u suvremenom svijetu.
Američka administracija svoju je odluku formalno utemeljila na višegodišnjim optužbama za narkoterorizam, zavjeru i vođenje transnacionalne kriminalne mreže. Time je svjesno izbjegnut diskurs promjene režima, a predsjednik jedne suverene države prikazan je isključivo kao kriminalni akter. Pravna konstrukcija je jasna i jednostavna: kriminalac ne uživa imunitet. No upravo u toj točki nastaje ključni problem jer se briše granica između kaznenog progona i političke sile, a kazneno pravo postaje instrument geopolitike.
Iza takve pravne argumentacije stoje znatno širi strateški razlozi. Venezuela je posljednjih godina postala važna točka ruskog i kineskog utjecaja u Latinskoj Americi, dok je američka pozicija u regiji postupno slabjela. Procjena u Washingtonu očito je bila da je cijena nečinjenja, u smislu gubitka strateškog prostora i kredibiliteta, veća od cijene ozbiljnog međunarodnopravnog presedana. U tom kontekstu, uhićenje Madura nije izolirani pravni čin, nego dio šire strategije obnove američke dominacije u zapadnoj hemisferi i izravna poruka Moskvi i Pekingu da postoje crvene linije.
Posebno zabrinjava i unutarnjopolitička dimenzija cijelog poteza. Izjava američkog državnog tajnika Marca Rubia da za ovu operaciju nije bila potrebna odluka Kongresa dodatno otvara pitanje koncentracije moći u izvršnoj vlasti. Time se presedan ne stvara samo na međunarodnoj razini, nego i unutar samog američkog ustavnog poretka, gdje se zaobilaze mehanizmi demokratske kontrole nad upotrebom sile izvan granica države.
U cijelom procesu marginalizirana je uloga Međunarodno kaznenog suda. Iako Sud godinama vodi preliminarne istrage o mogućim zločinima protiv čovječnosti u Venezueli, ne postoji optužnica niti uhidbeni nalog protiv Madura. ICC nema nadležnost za kaznena djela poput narkoterorizma, niti raspolaže vlastitim izvršnim mehanizmima. Zaobilaženje Suda omogućilo je Sjedinjenim Državama brz, jasan i potpuno kontroliran postupak, ali po cijenu daljnjeg slabljenja ionako krhkog sustava međunarodnog kaznenog prava.
Reakcija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda bila je očekivana i predvidljiva. Izražene su zabrinutosti, upućeni pozivi na poštovanje međunarodnog prava i najavljeni pokušaji donošenja rezolucija koje su unaprijed osuđene na blokadu vetom. Vijeće sigurnosti već godinama funkcionira više kao forum za evidentiranje sukoba nego kao mehanizam njihove prevencije ili rješavanja, a slučaj Venezuele taj je dojam dodatno učvrstio.
Dodatni sloj cijelom događaju dao je govor američkog predsjednika Donalda Trumpa nakon uhićenja Madura. Trump je najavio ulazak američkih naftnih kompanija u Venezuelu kako bi se, kako je rekao, osigurala proizvodnja nafte i zarada za državu. Koju državu, pritom nije precizirao. Takva izjava otvorila je niz pitanja, osobito zato što venezuelanska nafta u ovom trenutku nema presudnu ekonomsku važnost za Sjedinjene Države, koje proizvode gotovo dvostruko više nafte nego sama Venezuela. To snažno sugerira da iza cijelog poteza ne stoji primarno ekonomski interes, nego znatno širi, globalistički cilj kontrole prostora, resursa i političkog smjera države.
U tom kontekstu posebno je indikativno ono što Trump u svom obraćanju nije rekao. Nije spomenuo rokove, mehanizme ni jamstva za održavanje demokratskih izbora u Venezueli. Ključno pitanje ostaje otvoreno: tko i na koji način nakon ovakve intervencije može osigurati legitimne i slobodne izbore, ako su oni uopće mogući u okolnostima u kojima je aktualni predsjednik države fizički uklonjen i procesuiran pred sudom druge zemlje.
Povijest poznaje nasilna uklanjanja političkih vođa: Paname, Iraka, Libije. U tim slučajevima ili nije bilo suđenja, ili su ona provedena u kontekstu vojne okupacije, ili je međunarodno pravo ostalo po strani. Slučaj Madura donosi novi model. Umjesto invazije ili formalne promjene režima, primijenjena je personalizirana intervencija i nacionalni kazneni postupak, uz otvoreno ignoriranje međunarodnog institucionalnog okvira. To nije potpuni prekid s dosadašnjom praksom, ali jest kvalitativni pomak.
Time je poslana jasna poruka da su suverenitet i imunitet postali uvjetne, a ne apsolutne kategorije, osobito kada je riječ o državama slabije moći i liderima koji se nađu u izravnom sukobu s interesima velikih sila. Hoće li se ovaj model ponavljati ili ostati iznimka ovisit će o reakcijama drugih globalnih aktera, ponajprije Rusije i Kine, ali i o tome hoće li međunarodne institucije uspjeti ponovno uspostaviti vlastitu relevantnost.
Uhićenje Nicolása Madura tako nadilazi sudbinu jednog čovjeka i jedne države. Ono postaje test izdržljivosti postojećeg međunarodnog poretka i jasan signal da se svijet ubrzano udaljava od pravila koja su desetljećima smatrana temeljnima. Hoće li taj proces voditi stabilnijem ili opasnijem globalnom sustavu, ostaje otvoreno pitanje.