Piše: Snježana Nemec
Prolazim Zagrebom, i čini se kao da to više nije moj grad. Ne osjećam njegovo bilo kao nekada – one vuglece i vulice koje sam znala, ni Gornji grad, ni kaptolske hiže. Ni boeme uz dobru kapljicu kod Žnidaršića. Ne prepoznajem više puce, dečke, tičeke koji su popevali, ni radost grada koja je znala blažiti i ranu koja je pekla. Ni golubove, koji polete prema nebu kad s Griča udari podne, ni kad vjetar s Medvešćaka krošnje javora zaplete.
Ovaj lirska proza osjećaja otuđenosti, osim nostalgije za nekim drugim vremenima u kojima je mladost bila ključna, sve češće je povezana i s pritiskom urbanog razvoja, komercijalizacije i nepažnje, koji, kroz novogradnju, izgradnju stanova i luksuznih vila narušava ne samo vizualni sklad, već i duh samog grada i identitet stanovnika.
Zagreb kao metropola, s bogatom arhitektonskom poviješću često, unatoč urbanističkim planovima nema jasnu viziju i dosljednu provedbu, na što kontinuirano upozoravaju arhitekti i urbanisti, navodeći recentne prijedloge planova koji su nestručno pripremljeni, zakonski upitni ili podložni različitim manipulacijama, što dodatno pogoršava stanje u prostoru. Prema brojnim stručnjacima i građanskim inicijativama, Zagreb je suočen s problemom prekomjerne izgradnje i manjkom jasne dugoročne vizije.
No, i bez struke, svima je vidljivo i jasno da takve okolnosti dovode do toga da su povijesne zgrade i zeleni prostori sve ugroženiji, prije svega zbog ubrzanog širenja grada i interesa kapitala koji je često brži od urbanističkih iili kulturnih regulativa.
Tako se Dubrovnik, taj naš biser Jadrana, suočava s paradoksom. S jedne strane popularno i u svijetu prepoznatljivo turističko mjesto, a s druge strane povijesna jezgra trpi od prekomjernog turizma i komercijalizacije. Splitu prijeti da će nova gradnja zasjeniti Dioklecijanovu palaču i povijesne ulice. U Šibeniku, iako je stari grad zaštićen UNESCO-om, pritisak turizma i modernizacije stvara tenzije između potrebe za razvojem i očuvanjem autentičnosti, a Vukovar se bori s obnovom ratnih oštećenja i očuvanjem identiteta zajednice.
Urbanizacija i komercijalizacija nisu problem samo velikih gradova, već sve češće pogađaju i manje gradove i mjesta, a primjera je i previše, gdje se primjećuje rast novih stambenih četvrti, urbanih vila koje se sve intenzivnije šire oko tradicionalnih obiteljskih kuća, što dovodi do urbane fragmentacije, gubitka identiteta kvartova i narušavanja kvalitete života starosjedilaca.
Poprilično je u toj modernosti otužno gledati kako nove stambene jedinice naprosto pritišću obiteljske kuće koje pričaju priče, imaju svoju povijest i njeguju svoj identitet. Privatnost i prostorni sklad su narušeni, zeleni vrtovi i dvorišta često nestaju pod betonskim površinama, a infrastrukturni pritisci su sve izraženiji. Često se stvaraju i socijalne podjele, jer nove nekretnine ciljaju drugačiji sloj stanovništva, što mijenja demografsku i kulturnu sliku. Takav razvoj rezultira gubitkom izvornog karaktera prostora, narušavanjem svakodnevnog života te stvaranjem novih socijalnih podjela.
U ovom kontekstu važno je spomenuti i kontroverzni „Bačićev zakon“, koji kroz reformu prostornog i građevinskog zakonodavstva želi ubrzati izdavanje građevinskih dozvola i pojednostaviti procedure. Dok zakon u teoriji obećava učinkovito planiranje i razvoj, stručnjaci upozoravaju da isti može dodatno oslabiti ulogu lokalnih zajednica i dovesti do gubitka identiteta prostora, te da investitori dobivaju preveliku slobodu, dok se kulturna i arhitektonska baština stavlja u drugi plan. Znanstveno vijeće za turizam i prostor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), smatra da prijedlozi ne štite adekvatno prostorni identitet i kontrolu nad teritorijem, te ne daju rješenja za očuvanje kulturnog i prirodnog nasljeđa u uvjetima tržišnih pritisaka.
Budući da se prijedlog zakona još uvijek nalazi u saborskoj proceduri, i da nije u potpunosti dostupan javnosti, ostaje otvoreno pitanje, jesu li kritike utemeljene ili pretjerane? S obzirom na ambiciozne ciljeve i potencijalno dalekosežne posljedice, jasno je da se radi o jednom od najvažnijih propisa koji bi mogli duboko oblikovati urbanističku, kulturnu i društvenu budućnost zemlje.
Iako urbanizacija donosi mnoge prednosti, poput razvoja infrastrukture i gospodarskog rasta, iskustvo pokazuje da su rizici i negativne posljedice prisutni. Zato je važno planirati promišljeno, kako bi se prednosti iskoristile, a šteta za kvalitetu života i identitet prostora smanjila.
Hoće li to biti više moguće, imajući u vidu nedosljednu provedbu urbanističkih planova i pritiske brzog širenja gradova, složene interese privatnog kapitala, političke odluke, prepustit ćemo vremenu. Činjenica da ovakav urbanistički pritisak nije samo problem Hrvatske, te da dovodi do socijalne fragmentacije, gdje se društvene veze razrjeđuju, a osjećaj zajedništva slabi, nije nikakva utjeha.
Posljedice komercijalnog pritiska su višestruke. Gubi se originalni identitet mjesta, a autentične građevine i običaji izumiru pod pritiskom „modernizacije“. Dolazi do narušavanja kvalitete života lokalnog stanovništva, a često se stvaraju i socijalne podjele jer nove nekretnine ciljaju drugačiji sloj stanovništva, što posljedično mijenja demografsku i kulturnu sliku.
Gradovi su živi organizmi koji moraju pratiti promjene i potrebe stanovništva. Nekontrolirani urbani rast prijeti krhkoj kulturnoj i ekološkoj baštini, što može dovesti do trajnih šteta na okolišu i krajoliku. Estetika prirodnog krajolika povezana je s očuvanjem otvorenih prostora i kulturne baštine, a ta baština postaje važan resurs za gospodarski rast i održivi turizam.
Kako bismo sačuvali graditeljsko nasljeđe i uskladili ga s potrebama suvremenog urbanog života, nužno je uvesti niz mjera, od stručnog prostornog planiranja- uključivanje urbanista, arhitekata i konzervatora, zaštitu i relativizaciju postojećih objekata, participacija lokalne zajednice, ograničavanje regulacije komercijalnih investicija. Postavljanje jasnih kriterija i propisa za investitore, koji će štititi kulturne slojeve i spriječiti nasumične građevinske projekte koji ne poštuju baštinu. U nekim gradovima poput Šibenika već postoje stroge mjere koje reguliraju razvoj u blizini povijesnih jezgri., primjene suvremenih tehnologija, do podizanja svijesti i edukacija o vrijednostima graditeljskog nasljeđa.
Međutim, postavlja se pitanje zašto se nailazi na prepreke ili čak onemogućava učinkovitost zaštite kulturne baštine.
Jedan od ključnih problema je nedostatak financijskih sredstava. Očuvanje i revitalizacija povijesnih objekata zahtijevaju značajna ulaganja koja lokalni proračuni često ne mogu osigurati, zbog čega baština ostaje zanemarena u korist drugih, hitnijih prioriteta. EU fondovi koji pomažu u očuvanju baštine, često nisu dovoljni pa je nužno osigurati i druge izvore financiranja, kao što su nacionalni proračun,. privatne investicije ili partnerstva.
Osim financijskih izazova, često se susrećemo s nedovoljnom političkom voljom. U mnogim slučajevima, politički akteri više su usmjereni na kratkoročne ekonomske koristi i razvoj, dok dugoročni ciljevi zaštite kulturnog nasljeđa ostaju u drugom planu. Takav pristup otežava dosljednu provedbu potrebnih mjera i kompromitira budućnost naših povijesnih prostora. Primjerice, u Splitu je u nekoliko navrata odobrena izgradnja novih stambenih i poslovnih objekata u blizini Dioklecijanove palače, što je izazvalo zabrinutost stručnjaka i građana zbog mogućeg narušavanja povijesne jezgre grada, koji je pod zaštitom UNESCO-
Složenost zakonskih okvira i tromost administrativnih procedura dodatno opterećuju proces, otežavajući brzu i učinkovitu realizaciju projekata zaštite i revitalizacije. Ova birokratska tromost često dovodi do frustracije svih uključenih strana i produljuje vrijeme u kojem kulturno nasljeđe ostaje izloženo propadanju. Uz nedostatak kvalificiranih stručnjaka, slabu koordinaciju i nejasnu podjelu odgovornosti između urbanista, konzervatora, vlasti i građana, mnogi napori ostaju nedovršeni ili se realiziraju samo djelomično.
Još jedan važan i složen aspekt su konflikti interesa između komercijalnih pritisaka i potreba za očuvanjem kulturnih vrijednosti. Investitori često nastoje maksimalno iskoristiti prostor, što nije uvijek usklađeno s principima zaštite baštine i može dovesti do nenadoknadivih gubitaka u identitetu i povijesti grada.
Sve navedeno jasno pokazuje da, iako su koncepti i mjere za očuvanje baštine poznati i prihvaćeni, njihova implementacija zahtijeva snažnu sinergiju, političku volju, adekvatna sredstva te stalnu edukaciju i uključivanje zajednice kako bismo mogli sačuvati vrijednosti koje oblikuju naš identitet i povijest.
Europske smjernice poput ESDP-a često se spominju kao alat za očuvanje kulturne i prirodne baštine i održivi prostorni razvoj. No, u stvarnosti one rijetko imaju utjecaj na terenu, i uglavnom su deklarativne, prepune lijepih načela i ambicioznih formulacija, ali ne nameću obveze, ne sankcioniraju kršenje i ne osiguravaju konkretna sredstva za provedbu. Zbog toga se njima može manipulirati ili ih u potpunosti ignorirati, dok se urbanizacija i komercijalni interesi odvijaju neometano. U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim državama članicama EU, ESDP i slične smjernice uglavnom služe kao formalna referenca u dokumentima, dok lokalni urbanistički planovi često idu u suprotnom smjeru.
Zaključno, očuvanje graditeljskog nasljeđa ključno je za zaštitu kulturnog i povijesnog identiteta. Ne radi se samo o staroj arhitekturi, već i svjedoku vremena, običaja i načina života ljudi iz prošlosti koje pomaže razumjeti povijest mjesta, čuva kulturni identitet i daje posebnost gradu ili regiji. Zato je važno njegovati i zaštititi graditeljsko nasljeđe od propadanja ili uništavanja zbog modernizacije, urbanog razvoja i ekonomskih interesa.
Bez pažljivog planiranja i zaštite, postoji stvarni rizik od gubitka vrijednih prostora i njihovih priča. Urbanistički kaos, nedostatak stručnog kadra i dominacija tržišnih interesa dodatno otežavaju situaciju, pa je nužno promišljeno i koordinirano djelovanje svih uključenih aktera.
Gradovi i mjesta moraju ostati živi, sačuvati svoj duh i istovremeno odgovoriti na suvremene potrebe.
ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma agencije za. el medije
