U trenutku kada Hrvatskom dominiraju prosvjedi, radikalni slogani i sve oštrije političke poruke, ključnu ulogu u oblikovanju javnog mišljenja preuzima komunikacija. Koliko su aktualni društveni sukobi stvarni, a koliko proizvod političkih i medijskih interpretacija, u prvom ovotjednom podcastu Hrvatska uživo objašnjava komunikacijska stručnjakinja Ankica Mamić.
Pitali smo je kako gleda na posljednje prosvjede održane u četiri hrvatska grada, koji su ponovno otvorili rasprave o antifašizmu i dubokim ideološkim podjelama. Predstavljaju li ti događaji stvarnu društvenu prijetnju ili je riječ o politički i medijski napuhanom dojmu?
“Ne bih rekla da je hrvatsko društvo u bilo kojoj mjeri ekstremno. Ako pogledate sastav Sabora ili redovita istraživanja javnog mnijenja, vidjet ćete da su na dva pola možda po desetak posto birača. Čak se i ti polovi međusobno nazivaju ekstremnima, dok ih većina građana tako uopće ne doživljava. Većina ljudi – njih 70 do 80 posto – ne sudjeluje u takvim raspravama niti to želi. Bave se vlastitim svakodnevnim problemima.”
Mamić ističe da tehnologija stvara privid dramatičnosti:
“Dostupnost vijesti i činjenica da svaki građanin može snimiti bilo koji trenutak i objaviti ga na društvenim mrežama stvara dojam da se događa nešto strašno. Mediji takve sadržaje često prenose, pa se svaka scena odmah pojavi u našim dnevnim boravcima. U stvarnosti se ne događa ništa posebno dramatično. Ja dovoljno pamtim da se sjećam studentskih prosvjeda 1971., kada je policija tukla i privodila studente, a neki su i stradali. Danas takvih situacija nema.”
Naglašava da je, unatoč napetoj atmosferi, važno da postoji sloboda prosvjedovanja.
“Drago mi je da živimo u zemlji u kojoj svatko može prosvjedovati protiv čega god želi. S kim se ja slažem ili ne, to je moja privatna stvar. No ljudi više ne završavaju u zatvoru samo zato što drugačije misle. To je važan civilizacijski iskorak, iako je zbog medijske dinamike stvorena jedna pomalo neugodna atmosfera.”
Na tzv. maršu na Zagreb pojavili su se i radikalni slogani – od pozivanja na komunističku revoluciju do zazivanja Balkanske federacije bez državnih granica. Prvog dana mainstream mediji ih uopće nisu prenosili. Je li, prema njezinu mišljenju, riječ o usamljenim ispadima ili dominantnoj poruci skupa?
“Rekla bih da taj događaj nema neku veću društvenu težinu. Svaki prosvjed okuplja različite ljude – neke koji su tamo iz stvarnog uvjerenja, s vrijednostima koje su možda različite od mojih ili vaših, i to je sasvim legitimno. Ali svaki prosvjed istovremeno privlači i skupinu onih koji žele gurati radikalni narativ. Oni koriste pozornicu jer znaju da će ondje biti mediji.”
Dodaje kako se ne može znati tko je brojčano prevladavao, ali fenomen je jasan:
“Nisam bila na prosvjedu pa ne mogu reći jesu li prevladavali ljudi sa strahovima i uvjerenjima iz prošlosti ili oni koji guraju radikalizam. No činjenica je da su neke poruke, osobito ova o Balkanskoj federaciji, protuustavne. Možete osnovati stranku, tražiti promjene Ustava, lobirati – ali pozivati na ukidanje države ne možete. Takvih poruka ima i na desnoj strani. Rekla bih da jedni drugima daju energiju i žive od međusobne napetosti, dok se većina građana, kako bi rekao Željko Pervan, bavi inflacijom, malim mirovinama i stvarnim problemima.”
U nastavku smo je pitali i o uhićenju bivšeg glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića. Može li taj slučaj utjecati na stabilnost vladajuće većine?
“To uhićenje ne može poljuljati stabilnost vladajuće većine. Mikulić je, uostalom, bio uredan Titov omladinac. Da je onaj režim ostao, vjerojatno bi i u njemu stigao do vrha vlasti. On je uvijek uz vlast, ma koja ona bila.”
Naglašava da je, u moru političkih interpretacija, ključna jedna zanemarena dimenzija.
“Nesporno je da je uhvaćen kako prima mito i da je riječ o korupciji. Ali meni je puno važnije nešto drugo: ovo je ekocid. Mikulić je dopustio uvoznicima otrovnih i štetnih tvari, medicinskih i drugih, da ih odlažu u Hrvatskoj. Ako postoji resurs koji nismo izrabili i uništili, to je naš teritorij, naša zemlja. To je nenadoknadiv i nezamjenjiv resurs.”
Podsjeća kako se fokus suzio na iznos mita, dok se bitna pitanja guraju u stranu.
“Sada se cijela priča svodi na 120 tisuća eura, a već smo zaboravili slučaj u Lici, također vezan uz odlaganje otrovnog i štetnog otpada. To je jedna vrsta genocida – trujete vodu, naš najvrjedniji resurs. Lika je krško područje čija je najveća prednost nezagađenost, čistoća rijeka i biljnog svijeta. A on dopušta uvoz takvog otpada. Za mene je to veleizdaja, ne samo korupcija.”
Smatra da oporba propušta ključnu temu.
“Žao mi je da oporba o tome ne govori. Posebno zeleni. Pa to je ekocid u najmanju ruku. Svi se sada bave iznosom mita, a nitko se ne pita što je sve dopuštano uvoziti i kakve su posljedice po okoliš.”
Zaključuje kako je nužna temeljita provjera rada Državnog inspektorata.
“Umjesto da se sve svede na tih 120 ili 190 tisuća eura, trebalo bi provesti ozbiljnu reviziju cijelog njegovog mandata. On je bio glavni državni inspektor, zatvarao je oči i primao mito da određene firme mogu uvoziti štetni otpad u Hrvatsku. A ako je dopuštao tako ozbiljne stvari, možemo samo zamisliti što je prolazilo u svakodnevnom nadzoru dućana i drugih subjekata. To je strašno i o tome se mora govoriti.”
Mamić o hrvatskoj desnici: živi u prošlosti, bez strategije i bez realnog potencijala za rast:
“To je povijest hrvatske desnice. Hrvatska desnica zapravo je bila na svom vrhuncu prije nego što je Sanader došao na vlast. Kada su bivši HSLS-ovci Tonči Tadić i Miro Rožić djelovali u HSP-u, ta je stranka u jednom trenutku imala gotovo 20 posto potpore u istraživanjima javnog mnijenja. Ne zbog desničarskih politika, nego zbog suverenističkih stavova i iznimno kvalitetnog rada u Saboru.”
Mamić podsjeća da su se tada zalagali za proglašenje hrvatskog gospodarskog pojasa.
“Oni su se zalagali za gospodarski pojas, što je Sanader dok je bio u opoziciji obećavao, a čim je došao na vlast – više nije. Tek kasnije, kada je Europa to dopustila, Hrvatska je konačno proglasila pojas. Nakon toga nisam vidjela desne politike koje nude nešto novo. Osim nacionalnog i suverenističkog, naša se desnica gotovo u potpunosti bazira na povijesti, a vrlo malo na budućnosti. To nije dobro jer nas stalno vraća unatrag.”
Na pitanje o mogućem ujedinjavanju stranaka desnice, Mamić je skeptična.
“Ne vjerujem da će ujedinjenje desnice donijeti značajan rezultat. Nemam ništa protiv toga, dapače, ali oni moraju imati tehnologiju politike.”
Istaknula je da je HDZ u tome nenadmašan.
“Tu je HDZ najbolji u Hrvatskoj. Oni znaju kako se to radi. Znaju kako stvoriti žetončiće, kako doći do novca za izbore i kako upravljati koalicijama. Kada nekom iz oporbe izglasaju neki amandman, odmah krenu špekulacije hoće li prijeći u većinu. Onda se postojeći partneri uplaše da će ih se zamijeniti, pa automatski spuštaju svoje zahtjeve. To je zanat koji ima svoju tehnologiju.”
Zaključuje da hrvatska desnica, u sadašnjoj ili bilo kojoj konfiguraciji, nema potencijal za ozbiljniji izborni iskorak.
“Ne vidim da hrvatska desnica, bilo ovako razlomljena kakva je sada, bilo ujedinjena, može prijeći 10 posto. Ako Most ide svojim putem – oni su stranka desnog centra, ali nisu dio ovog procesa ujedinjenja – onda govorimo o šest do sedam posto, ovisno o statističkoj pogrešci. A preostala desnica zajedno ne može skupiti ni šest posto.”
O čemu je sve razgovarala naša Snježana Nemec s Ankicom Mamić pogledajte u podcastu:
