Slučaj Vladimira Radeke, umirovljenika iz Pule, još je jednom razotkrio neučinkovitost hrvatskog pravosuđa, ali i otvorio ozbiljnije pitanje: koliki je stvarni nesrazmjer između domaćeg zakonodavstva i europske pravne stečevine. Radekina priča nije nova. Mnogi su se građani u ovršnim postupcima suočili s istim obrascem – brzim oduzimanjem doma i sporim, često neodlučnim sudskim reagiranjima., piše istarski.hr
Radeka je godinama otplaćivao kredit za kuću u pulskom naselju Štinjan, podignut u bivšoj Istarskoj banci, kasnije u vlasništvu mađarskog OTP-a. Kada više nije mogao servisirati dug, banka je pokrenula ovrhu. Nekretnina procijenjena na najmanje dva milijuna eura prodana je ukrajinskom državljaninu s bugarskom putovnicom za iznos koji je, prema tvrdnjama obrane, bio najmanje četiri puta manji od stvarne vrijednosti.
Dok se u sudskim spisima povlačila između Pule, Pazina i Labina, Radeka se teško razbolio, a dodatni udarac bila je smrt odvjetnika koji ga je godinama zastupao. Predmet je potom preuzeo odvjetnik Dino Čekada, kojem je prvi zadatak bio pokušati odgoditi deložaciju zakazanu za 3. prosinca ove godine.
No, niži sudovi na podneske nisu reagirali. Čekada se 21. studenoga obratio i Ustavnom sudu, ali ni odatle nije stigao odgovor. Kada se činilo da su sve domaće mogućnosti iscrpljene, odlučili su podnijeti zahtjev Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, pozivajući se na Pravilo 39 – mehanizam hitne intervencije kojim se može privremeno zaustaviti postupanje koje bi podnositelju moglo nanijeti nenadoknadivu štetu.
U zahtjevu je naglašeno da je riječ o jedinom Radekinom domu te da ga domaći sudovi mjesecima ignoriraju. Iznošeno je da se u ovršnom postupku odluke donose promptno, dok u paralelnim postupcima – od opozicijske tužbe do zahtjeva za privremene mjere – ne stiže nikakav odgovor. Po mišljenju obrane time su povrijeđena prava na dom, pošteno suđenje i zaštitu vlasništva zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima.
Slijedio je obrat koji se, kako tvrde stručnjaci, u hrvatskoj sudskoj praksi teško može zamisliti. Već idućeg dana iz Strasbourga stiže zahtjev za dodatnim očitovanjem, uključujući i dokumentaciju o Radekinom zdravstvenom stanju. Sud je tražio i informaciju je li od države zatražio alternativni smještaj, jer prema europskim standardima država mora osigurati minimalnu zaštitu osobama koje ostaju bez jedinog doma.
Čekada je odgovorio da takva mogućnost prema hrvatskom Ovršnom zakonu u ovoj fazi postupka ne postoji. Članak 131.a predviđa isključivo novčanu naknadu za stambeno zbrinjavanje, i to tek nakon što se nekretnina dobrovoljno preda u posjed kupcu. Drugim riječima, zakonski okvir ne poznaje model hitnog alternativnog smještaja koji bi spriječio da ovršenik preko noći ostane bez krova nad glavom.
S obzirom na vikend, dopuna podneska sudu u Strasbourgu poslana je 1. prosinca, samo 36 sati prije deložacije. U hrvatskom bi sudskom sustavu takav tajming vjerojatno bio presudan. No, iz Strasbourga je, nalik raspletu iz sudskog trilera, odluka stigla u utorak navečer, svega nekoliko sati prije prisilnog iseljenja.
Privremenu mjeru potpisao je dežurni sudac Erik Wennerström. Sud je naznačio da se deložacija treba obustaviti do 7. veljače 2026., kako bi se osiguralo pravilno vođenje postupka i zaštitili interesi obiju strana. Od Hrvatske i Radeke zatraženo je da do 7. siječnja dostave podatke o tome ima li podnositelj pristup bilo kojem obliku alternativnog smještaja. Odluka je istoga dana, pisanim putem, upućena sutkinji koja vodi predmet, Vladi RH i Ravnateljstvu policije.
Za ono što u Hrvatskoj traje mjesecima ili godinama, Sud u Strasbourgu trebao je samo pet dana.
Nakon ovakvog presedana nameće se pitanje hoće li Hrvatska morati mijenjati Ovršni zakon. Europski sud za ljudska prava kroz svoje prakse jasno postavlja standard: država mora poduzeti razumne mjere kako bi spriječila da osoba ostane bez jedinog doma bez učinkovite pravne zaštite. Hrvatski Ovršni zakon, kakav je sada napisan, takvu zaštitu ne osigurava. Ostaje stoga otvoreno može li se izbjegavati izmjena zakona nakon ovako eksplicitnog internacionalnog upozorenja.
