Piše: Marko Ljubić
Pupovčevo srpsko kultiviranje Hrvatske, koje je kao i srpska antifašizacija Jasenovcom, Srbom i bezbrojnim jamama i “žrtvama” sustavno tijekom zadnjih desetljeća i ovih dana uskomešalo hrvatsku javnost, politike i državu, nije izolirani otok, niti izolirano antihrvatsko djelovanje, kao što se sintagma srpskog svijeta ne odnosi samo na Hrvatsku.
Godinama se s većim ili manjim intenzitetom to “kultiviranje”, “antifašiziranje”, “spcepravosivljanje” minuciozno i posve usklađeno, sa specificiranim modelima primjenjuje u Crnoj Gori, gdje je političko srpstvo postalo institucionalno dominantno i pod krinkom proeuropske i euroatlantske politike unosi agresivni virus u srce europskog poretka.
Na žalost i uz otvoreno ignoriranje, čak i potporu glavnih europskih sila, počevši od skandaloznih uvjeta referenduma o samostalnosti Crne Gore.
Tijekom proteklih nekoliko dana sam reagirao na već tridesetpetogodišnji uporni i brutalni progon akademika DANU književnika Sretena Vujovića, koji je čast Crne Gore s nekolicinom vrhunskih crnogorskih intelektualaca, Mijom Popovićem, Dimitrijem Popovićem, Jevremom Brkovićem, redateljom Veljkom Bulajićem i drugima, vlastitom sigurnošću i životima branio od sad već davne 1991. godine, otvoreno osuđujući srpsku agresiju na Hrvatsku, pri čemu su bili spremni i uključiti se u hrvatsku bitku za Vukovar.
Srbija to ne oprašta, ulaže ogromne napore u slamanje svakog nacionalnog otpora velikosrpsmim namjerana sustavno gazeći preko svojih satelita u Hrvatskoj i Crnoj Gori istaknute osobe nositelje otpora, kao što je uložila goleme diplomatske, obavještajne i financijske resurse u relativizaciju odgovornosti za nevjerojatne zločine i pokolje protiv susjednih naroda zadnjeg desetljeća XX. stoljeća.
Današnji “kulturni” udar na Hrvatsku je blizanac progona akademika Vujovića u Crnoj Gori, protkan nizom krajnje podmuklog preuzimanja institucija i infiltracije u institucije, u Hrvatskoj pod krinkom ljudskih i manjinskih prava, u Crnoj Gori pod krinkom monopola svetosavlja i karikaturalne demokracije.
Hrvatska država, sve politike, lijeve i desne, akademska zajednica, mediji, a posebno hrvatski zastupnici u europskim institucijama bi taj geopolitički agresivni rukopis Beograda morali raskrinkati u Bruxellsu, ali i u savezničkim prijestolnicama EU, ili, bar te europske političke elite prisiliti na otkrivanje njihovih stvarnih političkih preferencija.
Hrvatskoj je to pogotovo strateški bitno i zbog istog rukopisa, koji oponašaju Bošnjaci u Sarajevu, doslovno primjenjujući velikosrpsku matricu protiv hrvatskog naroda u BiH.
Cinično je mirno gledati nastavak srpske političke i specijalno-ratovske agresije nakon desetogodišnjih ratnih nasrtaja za koje Srbija nikada nije preuzela, ali niti bila međunarodno prisiljena preuzeti punu odgovornost, a istovremeno zalagati sigurnost i sudbinu europskih naroda u suprotstavljanje ruskoj agresiji.
Upravo na tome Hrvatska svojom pozicijom u euroatlantskim savezima mora inzistirati, rasvjetljavajući konkretne primjere agresije i specijalnog rata kao u slučaju progona akademika Vujovića u Crnoj Gori.
Hrvatska upravo u danima duboke emocionalne povezanosti s epopejom Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, mora izraziti poštovanje i prema ljudima koji su iznimno hrabro zalagali svoj osobni i obiteljski komfor za ideale ljudskosti, otvoreno stajući na stranu hrvatskog naroda.
Ne može se izražavati poštovanje svojoj žrtvi i junacima, a istovremeno ne iskazati zahvalnost ljudima koji su bili uz nas u tim trenucima. To je moralna razdjelnica.
Zbog svega toga je progon crnogorskih patriota, koje u ovom slučaju predstavlja akademik Vujović, apsolutno bitno hrvatsko političko pitanje, obaveza prema sebi i izraz vlastitog samopoštovanja, to je test vjerodostojnosti europskih političkih načela i hrvatskog europejstva danas.
To ne smiju biti ispraznice.
Tek onda i tako snažan otpor podmukloj velikosrpskoj “kultivizaciji” dojučerašnjih vojnih meta može biti i jest autentičan i sveobuhvatan odgovor zlu, koje uz narode jugoistoka Europe razara i srpski narod.
