Piše: Snježana Nemec
Tolerancija, suživot i integracija pa tako kad govorimo o nacionalnim manjinama nisu samo političke fraze, već vrijednosti koje se žive svakodnevno kroz dijalog, razumijevanje i zajednički angažman. Kulturna raznolikost, kada se pažljivo njeguje, ne stvara prijepore, nego doprinosi bogatstvu društva, čineći ga živahnijim i otpornijim na podjele. Međutim, incident u Splitu pokazuje kako kulturna raznolikost, umjesto da bude faktor zajedništva, može postati izvor političkih sukoba.
Kako bismo razumjeli napisano, referirat ćemo se upravo na incident u Splitu koji je ogolio sve probleme koji se godinama guraju pod tepih, relativiziraju ili svjesno prešućuju, posebno kada je riječ o složenom odnosu države, politike i srpske manjine u Hrvatskoj. Na tom tragu valja podsjetiti da se red i sklad u zajednici ne postižu zabranama ni kaznama, nego odgojem, razvojem etičke svijesti i razumijevanjem uzroka koji dovode do sukoba, jer samo društvo koje razumije vlastite uzroke može spriječiti ponavljanje svojih posljedica.
Naime, prema medijskim izvješćima, skupina muškaraca upala je u Srpski kulturni centar, prekinula program i izbacila sudionike uz poklič „Za dom spremni“. Taj događaj jasno razotkriva duboku krizu hrvatske politike i društva, a javne i političke reakcije koje su uslijedile nakon incidenta dodatno su ogolile stanje medijske i političke kulture u zemlji.
Ovaj događaj nije izolirana pojava ni slučajnost, već simptom sustavne neodgovornosti države da prepozna i adresira temeljne uzroke napetosti između većinskog naroda i srpske manjine. Zakoni, propisi i sustavi zaštite manjinskih prava, zamišljeni kao jamstvo društvene stabilnosti, gube svoj smisao pred pasivnošću, površnošću i svjesnim ignoriranjem državnog aparata.
U takvim okolnostima, razumne politike nakon određenog vremenskog razdoblja nužno moraju zastati i analizirati smislenost postojeće ustavno-zakonske regulative te njezine društvene posljedice, s naglaskom na usporedbu između proklamiranih ciljeva i stvarnog stanja u društvu.
No, kako bismo dublje razumjeli ovaj incident, potrebno je sagledati njegove temeljne uzroke, a ne samo površinski osuditi događaj. Najlakše je javnosti poručiti da je takvo ponašanje nedopustivo i da se neće tolerirati, što je i smjer u kojem je reagirao premijer Andrej Plenković izjavom: „Najoštrije osuđujemo incident. Očekujemo da nadležna tijela u što kraćem roku procesuiraju odgovorne. Isključivosti ili bilo kojem obliku netolerancije prema nacionalnim manjinama nema mjesta u hrvatskom društvu.“
Takve izjave, iako nužne i politički očekivane, često ostaju na razini formalne osude. One smiruju trenutnu javnu napetost, ali rijetko doprinose dubljem razumijevanju uzroka koji su do incidenta doveli. Time se fokus javnosti preusmjerava s analize uzroka na moralno osuđivanje posljedica, što može stvoriti privid rješenja, dok se stvarni problemi nastavljaju gomilati ispod površine
Upravo zato je važno pristupiti problemu iz šire, filozofske perspektive razumjeti odnose između uzroka i posljedice, prepoznati temeljne društvene obrasce koji generiraju sukobe i osvijestiti odgovornost države u njihovu prepoznavanju i rješavanju.
Prije svega, filozofski pristup uzroka i posljedice, temeljen na Aristotelovoj misli, pomaže dublje shvatiti što se zapravo događa. Prema Aristotelu, niti jedan se događaj ne događa sam od sebe, već proizlazi iz niza međusobno povezanih okolnosti koje omogućuju da određeno ponašanje postane moguće.
Iz takvog pogleda proizlazi da incident u Splitu nije izolirani čin nasilja, nego posljedica složenih i povezanih uzroka – od povijesnih trauma i ideoloških sukoba do institucionalne slabosti i nedostatka društvenog konsenzusa. Kada država i društvo zanemare razumijevanje tih uzroka, posljedice se javljaju u obliku agresije, nepovjerenja i podjela.
Sličan uvid daje i Platon, koji je u Državi isticao važnost unutarnjeg sklada i pravednosti kao temelja stabilnog društva. Po njemu, sukobi nastaju kada zajednica izgubi osjećaj za zajedničko dobro i počne djelovati vođena osobnim interesima.
Zato pristup Aristotela, Platona i drugih filozofa poziva na racionalno promišljanje uzroka, a ne na površno moraliziranje. Osuda nasilja mora biti praćena razumijevanjem uzroka, jer bez toga svaka osuda ostaje prazna forma.
Hrvatsko društvo uspješno surađuje s drugim nacionalnim manjinama, što jasno pokazuje da problem nije u hrvatskom narodu ili u velikoj većini naroda, niti u većini pripadnika manjine, već očito u modelu državnog poretka i izvedbenoj državnoj politici prema određenim strukturama srpske zajednice, s tim pogotovo prema hrvatskom narodu u cjelini, kome u političkom smislu moraju sastavni i zajednički pripadnici biti svi hrvatski državljani neovisno o svom etničkom podrijetlu i opredjeljenju. Današnji državni poredak ekskluzivnim političkim pravima, tzv. nadpravima, potiče getoizaciju po manjinskoj pripadnosti, što omogućuje vodećim ljudima manjinskih zajednica, za sada izraženo i uporno samo srpske manjine, promoviranje ciljeva i politika često sukobljenih s većinskim narodom, ali i s većinom pripadnika manjine, koje se latentno drži u statusu nepovjerenja, pri čemu je sukobljavanje nužna posljedica.
Pasivnost države posebno se vidi u toleriranju dugogodišnjeg relativiziranja Domovinskog rata i povijesnih činjenica, izjednačavanju žrtve i agresora, nekritičkom i nesrazmjernom financiranju medija poput Srpskih Novosti koji smišljeno i provokativni omalovažavaju hrvatske simbole, te u neadekvatnom promišljanju karaktera i tajminga kulturnih događanja na osjetljive datume poput obilježavanja žrtava Vukovara i Škabrnje. Ovi propusti nisu izolirani, već simptom sustavne neodgovornosti i površnog pristupa problemu.
Dodatno, izgradnja 40 srpskih kulturnih centara, većim dijelom financiranih iz državnog proračuna, bez promišljenosti o strateškoj naravi takvih politika i posljedica na javni diskurs, bez minimuma transparentnosti, čime se pokazuje ignoriranje stvarne društvene napetosti i potencijalne prijetnje. dodatni su poticaji društvenim i međunacionalnim napetostima.. Površno reagiranje na provokacije i nečinjenje u suočavanju s problematičnim narativima stvara atmosferu nesigurnosti, straha i nepovjerenja.
Sustavne izjave dijelova ljevice, koji Hrvatsku nazivaju „ustaškom“, dodatno narušavaju društvenu solidarnost i iskrivljuju percepciju prošlosti i sadašnjosti zemlje, potičući ideologije podjela i uklanjajući prostor za konstruktivni dijalog.
Mediji, kao moćan oblik javnog utjecaja, igraju ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja. Selektivno izvještavanje, senzacionalizam, s posve neprikladnim naslovima tipa “Kristalna splitska noć”, ideološki obojeni sadržaji doprinose, ne više samo političkoj polarizaciji društva i iskrivljavanju percepcije stvarnih događaja, nego i izravno stimuliraju nasilna ponašanja u režiji manjih skupina, ali i nimalo zanemarivo, infiltraciji modela hibridnog rata protiv Hrvatske. Time se napetosti dodatno produbljuju, a konstruktivni dijalog postaje otežan.
Ustavni i zakonski poredak je predvidio da odgovornost za položaj srpske manjine snosi SNV kao krovna društvena organizacija hrvatskih Srba, što je samo po sebi model separacije, a ne integracije kako bi moralo biti u interesu hrvatskog naroda, države Hrvatske i svih etničkih zajednica. U nacionalnoj unitarnoj državi kakva je Hrvatska, izvorište jamstava sigurnosti svim državljanima, pa i nacionalnim manjinama mora biti većinski narod i oko toga ne može biti ni teorijskih, ni ustavnih, ni državno-političkih dvojbi. Ako to nije tako, ako je SNV ili bilo koja organizacija hrvatskih Srba ekskluzivno ovlaštena skrbiti o pripadnicima srpske nacionalne manjine, to nužno ukazuje na izvorno političko i društveno nepovjerenje države u hrvatski narod, čime se nužno potiče napetost između većinskog naroda i manjina uopće. Umjesto da se racionalno, znanstveno i odgovorno pozabave ovim načelima, posve usuglašenim u suvremenoj teoriji države, političke elite – HDZ, SDP i Možemo dijele stav svjesnog odugovlačenja, ignoriranja problema i manipuliranja incidentima za vlastite ciljeve. Umjesto rješavanja problema, oni ih relativiziraju i koriste u dnevno-političke svrhe.
Zanimljivo je i primijetiti da, kada govorimo o zastupljenosti u parlamentu, najveći broj predstavnika među svim manjinama dolazi iz redova srpske zajednice. Od ukupno osam mandata predviđenih za manjine, srpska zajednica ima tri. Ipak, unatoč visokoj formalnoj zastupljenosti, dio srpske manjine sustavno odbija prihvatiti institucionalni okvir i suradnju s državom, pri čemu se nimalo ne izbjegava samoproglašeno pravo na arbitriranje o najvažnijim vrijednostima i simbolima hrvatskog naroda, čemu desetljećima iritantno pribjegavaju vodeći politički i akademski pripadnici tako organizirane srpske zajednice u Hrvatskoj. Problem stoga nije u političkoj zastupljenosti, ili ugroženosti, već u stavovima i pristupu određenih struktura unutar manjine, što otežava integraciju i potiče napetosti.
Specifičan politički kontekst srpske manjine u Hrvatskoj dodatno komplicira situaciju. Nakon Domovinskog rata, srpska zajednica nikada u potpunosti nije prihvatila ulogu nacionalne manjine. Značajan broj predstavnika nikada se nije pomirio s činjenicom da su postali manjina, a ne konstitutivni narod kakvi su bili tijekom bivše Jugoslavije. To se očituje u stavovima određenih političkih i kulturnih struktura koje srpsku zajednicu i dalje vide kao „konstitutivni narod“, a ne kao manjinu s pravom na kulturnu autonomiju unutar hrvatskog državnog okvira. Ova nepomirenost otežava integraciju, potiče sukobe i destabilizira društvo. To je pitanje koje hrvatska država mora efikasno riješiti, primarno u interesu većinskog hrvatskog naroda i istom takvom interesu pripadnika srpske nacionalne manjine. Tu ne može biti razlike u političkom i državnom interesu, a dvadesetak godina integrativnih modela kojima svjedočimo su više nego pouzdano iskustvo da ovakav model ne valja i da sukobi uz povijesno naslijeđe, primarno proizilaze iz toga modela.
Dok država ne prepoznaje i ne adresira stvarne uzroke problema, kulturna i zakonska prava, koja bi trebala biti most suradnje i integracije, postaju tek formalnost. Ostale manjine pokazuju da integracija može funkcionirati kada postoji volja za suradnjom i kada država aktivno potiče konstruktivan dijalog, što potvrđuje da problem leži u državnom pristupu prema određenim strukturama.
U suvremenom hrvatskom društvu, nacionalne manjine nisu tek skupine ljudi s drugačijim jezikom, vjerom ili podrijetlom, već temeljni graditelji kulturne raznolikosti i živi čuvari tradicije, koja mora biti sastavnica ukupne hrvatske kulture a ne njena negacija ili suprotnost. Samo tako se afirmira uloga, kulturološka i specifična dimenzija srpske, mađarske, bošnjačke i ostalih tradicija kao integralnih sastavnica ukupne nacionalne baštine većinskog hrvatskog naroda, ali i čini prilog kulturi i baštini njihovih matičnih nacija.
Njihova prisutnost obogaćuje lokalne zajednice, a predanost očuvanju običaja, jezika i identiteta doprinosi ukupnoj kulturnoj baštini. Primjeri su brojni: češka zajednica u Daruvaru njeguje Dožínky, dvojezične škole i kazalište; mađarska manjina u Baranji održava plesove, kulinarske običaje i jezik kroz kulturne udruge i škole; talijanska zajednica u Istri organizira festivale, školstvo i medije na talijanskom jeziku; dok Rusini, Ukrajinci i romska zajednica prenose kulturne tradicije kroz generacije.
Ovi primjeri potvrđuju da sustav Hrvatske funkcionira kada manjine žele surađivati i integrirati se, i kad nema iskustvenih i memorijskih prijepora između nacionalnih država i politika, kao što bjelodano dokazuju da s ovakvim državnim modelom odnosa prema nacionalnim manjinama Republika Hrvatska riskira unutarnjodruštvene napetosti na relaciji većine i manjine svaki put kad se pojavljuju ozbiljne nesuglasice među državama, gdje manjine umjesto integralnog faktora i mosta prijateljstva, lako mogu postati instrumenti neprijateljstva, što je na žalost tijekom 20.. stoljeća bila sudbina hrvatskih Srba.
Odgovorna država nikako ne bi smjela preuzimati rizik
Sukobi i napetosti pojavljuju se prvenstveno tamo gdje određeni dijelovi manjine odbijaju suradnju ili inzistiraju na statusu izvan okvira većinskog naroda, što je najizraženije kod dijela srpske zajednice. Sustavno odbijanje stvara konfliktne situacije, dok neodlučna i pasivna politika države, u kombinaciji s medijskim narativima koji polariziraju društvo, omogućava eskalaciju sukoba, unatoč postojećim zakonima i institucionalnim okvirima.
Jedini način da se Hrvatska izvuče iz ove situacije jest dosljedna, transparentna i odgovorna politika koja neće favorizirati niti ignorirati određene skupine, već će jasno definirati pravila, nadzirati njihovu primjenu i poticati integraciju svih manjina u društveni, kulturni i politički život.
Temeljno provjereno pravilo učinkovitog funkcioniranja država, društava i društvenih grupa u zajedničkom okviru je vrhunska, jednostavna i svakome jasna regulativa, koju država nikada ne smije prepustiti samoproglašenim arbitrima i izvršiteljima.
Država ne može dopustiti alternativu oko ključnih pitanja pod svojom jurisdikcijom. Sve drugo je riskantan put u kaos koji nikako ne odgovara ni većinskom narodu, a krajnje je opasan za manjinske zajednice.
U konačnici, dok dio srpske nacionalne manjine sustavno odbija suradnju i inzistira na izvaninstitucionalnom statusu, država snosi ključnu odgovornost za sprječavanje eskalacije sukoba. Umjesto da sustavno i odgovorno rješava stvarne uzroke napetosti i potiče integraciju, država, kroz djelovanje političkih elita – HDZ-a, SDP-a i Možemo – često zatvara oči pred problemom, dopuštajući da se incidenti instrumentaliziraju za vlastite kratkoročne interese.
Tek kada kulturna raznolikost postane istinska snaga zajedništva, a ne izvor sukoba, ona jača društvo i gradi povjerenje među svim njegovim članovima. Ako država i političke strukture ignoriraju ili instrumentaliziraju kulturne razlike, kao što pokazuje incident u Splitu, kulturna baština prestaje biti resurs i pretvara se u instrument sukoba. U takvim okolnostima baština više nije most koji povezuje zajednice, nego simbol polarizacije i ideoloških podjela.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el. medije
