Piše: M.Strinavić
Ekstremi, bilo koji, ne nastaju iz ničega. Oni su rezultat dugotrajnog ignoriranja onih koji su izgubili glas. Kad čovjek ostane bez osjećaja da ga itko čuje, on ne postaje ekstreman zato što je iznenada poludio, nego zato što ga je tišina istjerala na rub. Taj rub nije prostor ludila, to je prostor vapaja.
Zato „ekstremna desnica“ nije uzrok sloma društva, nego njegov odjek. Taj odjek dolazi iz dubine iscrpljenog svijeta koji više ne vjeruje ni u istinu, ni u pravednost, ni u vlastiti glas. U tom duhovnom umoru rađaju se pokreti koji obećavaju povratak „narodu“, „identitetu“, „dostojanstvu“. Iako su te riječi možda često prazne, one barem zvuče kao nešto što ima dušu i korijen.
Možda je, međutim, problem i u onome što se danas naziva inkluzivnošću. U svojoj najboljoj namjeri da nikoga ne isključi, inkluzivna Europa i svijet pokušava sve razlike svesti na zajednički nazivnik , toliko zajednički da više nema ničeg zajedničkog. Pretjerana inkluzivnost pretvara se u novi oblik prisile: tko ne pristane na svaku redefiniciju svega, postaje neprijatelj, nazadan, ekstreman.
Društvo koje briše razlike u ime tolerancije ne stvara mir, nego konfuziju. A u konfuziji se ljudi vraćaju onome što im barem djeluje čvrsto – identitetu, naciji, tradiciji,korijenima . To nije nužno nostalgija, to je potraga za orijentacijom.
Kad automobil stoji na nizbrdici pametni znaju čemu služi “ručna.”
