Piše: Mario Strinavić
Ako si HDZ-ovac, u zadnjih par mjeseci nemaš razloga za brigu. Ne moraš ništa raditi, ne moraš se ni pravdati, ne moraš čak ni objašnjavati gdje je nestalo 50 milijuna kuna iz neke treće faze obnove. Samo sjedi, prčkaj po mobitelu i pusti da Dalija Orešković odradi posao za tebe.
Znaš ono kad si mali pa ti netko kaže da ne diraš vruću peć, a ti moraš baš dirnuti? E, to. Samo što kod Dalije to nije peć nego vruće lijevano željezo ili vulkanska lava. I svaka njezina rečenica upali vatru taman kad HDZ-u počne padati temperatura.
U zadnjih pola godine, Orešković je postala politički fenomen koji bi fascinirao i politologa i psihijatra. Nema tog PR-stručnjaka koji bi mogao smisliti efikasniji način da HDZ ispadne žrtva, a ljevica bahata, isključiva i pomalo izgubljena. I to sve bez da HDZ uloži ijednu kunu u kampanju.
Pa imaš ljeto, kad je desnica već pomalo klonula od vrućine i korupcije, a Dalija se pojavi s proglasom protiv Thompsona, hipodromskih kopitara, molitelja, vojnih obuka, domoljublja, zastava i ostalih hrvatskih svetinja. I taman kad pomisliš da je dosegla vrhunac, dođe “lajk” na komentar o Nicolieru, ubijenom dragovoljcu, u kojem ga netko naziva “plaćenikom”. Lajk! Kao kad netko baci petardu u spavaću sobu i kaže da nije znao da su svi doma.
HDZ naravno skače na stol, diže ruku na srce, proziva ljevicu da pokaže “minimalno poštovanje prema žrtvi”, a ljevica – umjesto da elegantno zašuti – ide objašnjavati što je tko htio reći. I eto ti još tri dana naslova, komentara i statusa o “lajku koji je probudio domoljublje”.
Paradoks je, naravno, savršen. Kad HDZ priča o domoljublju, to zvuči kao da piroman osniva vatrogasno društvo. Ali kad isto to kaže Dalija, to odjednom zvuči iskreno, mo’š mislit. Ljudi se uvrijede. Branitelji pišu pisma. Vlada diže moral. Hrvatska desnica zahvaljuje tiho, kao da se dogodio mali politički Božić.
Da se razumijemo: njezine su namjere dobre. Ona vjeruje da govori istinu, da ruši laži, da raskrinkava mitove. Ali između istine i pameti postoji ona tanka crta koju se u politici zove “mjera”. I ta se crta kod nje gubi brzinom kojom netko napiše “objavljeno prije 3 minute”.
Političar bez savjetnikaza odnose s javnošću je kao kirurg bez asistenta, tehnički može operirati, ali bit će krvi posvuda. Dalija je svoj PR odavno zamijenila moralnim gnjevom i Facebookom, a to je, u ovom vremenu političke kratkovidnosti, kombinacija koja rezultira samoranjavanjem pa čak i smoubojstvom iz zajede.
Kad se sve zbroji, njezina borba protiv “desnice” završava kao HDZ-ov promo spot: “Vidite, ljudi, što ljevica misli o vama.” I dok Dalija objašnjava zašto je kliknula “sviđa mi se”, Plenković zadovoljno skrola prstom po mobitelu i zadovoljno trlja ruke.
Možda bi, da ima nekog tko bi joj to rekao, shvatila da se domoljublje ne pobjeđuje ismijavanjem, nego dosadnim, upornim, tihim radom. Da prava hrabrost nije u lajku, nego u disciplini. I da nije svaka riječ istina samo zato što je izrečena ljutito.
Jer na kraju, svima je jasno tko je od svega profitirao: HDZ i desnica, godinama posvađani i razjedinjeni, našli su zajedničkog neprijatelja i novi smisao. A najveći gubitnik? SDP. Stranka koja je i prije teško pronalazila vlastiti identitet, sada ga je u potpunosti izgubila. Njihova kampanja “novog domoljublja”, taj pokušaj da se pokažu ozbiljni, građanski i moderni, nakon Dalijinih istupa zvuči kao parodija.
Kako će SDP objasniti svojim biračima, ili još gore, samima sebi, da ih je jedna Dalija stjerala u mišju rupu? Da ih je žena koja je trebala govoriti ono što oni misle – natjerala da šute? I da im je, bez ijednog slogana, razbila svu iluziju da imaju političku strategiju i viziju koja bi im mogla donijetu pobjedu na idućim izborima ?
Dakle, sve je počelo jednim “lajkom”, a završit će još jednom trijumfalnom pobjedom Andreja Plenkovića.
