Piše: redakcijski tekst
U zemlji u kojoj su stvarnost i spektakl odavno sklopili brak iz interesa, Maja Šuput i Šime Elez nisu tek još jedan poznati par — oni su savršeno uglačano ogledalo društva koje se prepoznaje u vlastitoj površini. Njihova ljubav nije priča iz tabloida, nego kulturni fenomen: pažljivo režiran osjećaj, proizvod i metafora. Dok kamera treperi, oni ne žive svoj život — oni ga emitiraju. Njihova veza, poput reklame za sreću, ne govori o njima, nego o nama koji gledamo.
Maja Šuput i Šime Elez nisu tek javne osobe; oni su simbolički likovi u suvremenoj hrvatskoj paraboli o smislu, sreći i estetskoj praznini. Njih dvoje ne žive stvarnost, oni ju performativno proizvode. U njihovom odnosu ne susreću se čovjek i žena, nego slika i odraz – polirani fragmenti društva koje je zaboravilo razliku između bića i pojave.
Maja je pjevajući osmijeh epohe koja se boji tišine. Njezina energija je neprestano slavlje površine,ona je dijete tržišta koje proizvodi emocije kao što tvornice proizvode plastiku. Šime Elez, bivši “savršeni”, postaje figura stabilnosti – ne zato što je stvarno postojan, nego zato što javnost u njemu želi vidjeti granit u moru spektakla.
Njihova ljubav nije privatni čin, nego društvena misaona slika. U njemu nema banalnosti, jer banalnost je već transcendentalna kategorija našeg doba. To je ljubavna veza u kojem se eros pretvara u estetiku, a ljubav u algoritam prepoznatljivosti. Maja i Šime ne ljube se da bi bili sretni, oni se ljube da bi svijet znao da sreća postoji – barem kao iluzija koju možemo lajkati.
U njihovim osmijesima ne skriva se zloba, nego metafizička praznina suvremenog čovjeka koji se boji dubine, jer dubina ne donosi sponzore ni sretan kadar. Oni su, paradoksalno, istiniti upravo zato što su artificijelni. Jer svijet koji je izgubio istinu o sebi može je pronaći samo u maski – i Maja i Šime su ta maska, sretno i sjajno lice jednog umornog društva.
Na kraju, pitanje nije što Maja i Šime znače, nego što mi vidimo u njima. Možda se u njihovoj blistavosti prepoznajemo, možda se u njihovoj lakoći krije naša nemoć. I možda, samo možda, njihova sreća nije ironija, nego filozofski podsjetnik da se smisao ne nalazi u dubini, nego u svjesnom prihvaćanju površine kao jedinog prostora preživljavanja u vremenu koje se boji tišine i istine.
