Napisala sam jedan pa drugi pa treći tekst, i svi su završili u privatnoj arhivi, košu za smeće. Arhiva tekstova se definitivno puni, a puni se jer nisu danas poželjni. Uvrijedit će nekoga, iako razloga za uvredu nema. Ideološki nisu danas dobro obojeni, iako baš i nije jasno koje su to boje prihvatljive, i što to uopće znači. Baš kao što nestašni „Petar Pan“ i „Mačke iz visokog društva“ nisu poželjni crtići. Puni su rasizma jer tu je mačka „žutog lica“ koja svira klavir štapićima za jelo, a Petar Pan referira se na američke Indijance kao na „crvenokošce“. Traže se ideološki, kulturno i politčki korektni crtići, djela, misli. Traži se u osnovi jedno veliko ništa, bez boje okusa i mirisa, i bilježnica u kojoj ćeš upisati jedno veliko NIŠTA, baš kao što je Luj XVI napisao, vraćajući se iz lova.
Ako kažeš – a u pučku mater, što meni ili bilo kome treba trpljenje svih ovih ideoloških kretanja u kojima i tvoja vlastita susjeda naglo postane pametna pa tuži susjeda jer joj je rekao da je lijepa, a ona ne želi biti lijepa već samo pametna, a on je sad vrijeđa i vrši seksualno nasilje nad njom, ti postaješ nepoželjan i nepodoban.
Onda krene lomljenje riječi, ukidanje – ovo je previše, ovo izbaci, a ne, ovo neće dobro sjeti onom trećem, dok na kraju u potpunosti ne unakaziš vlastite misli i stavove, cijeli svoj misaoni proces koji se odvija u riječima i prije nego iz izgovoriš ili staviš na papir.
Dok ovo pišem sjetila sam se jedne davne scene s ljetovanja koja tako lijepo odgovara situaciji- vidiš, a onda te uvjere da ti se zapravo navukla mrena i pomutila ti vid do kraja. Uglavnom, jedno jutro uleti Mare u sobu da posteljinu promijeni kad tamo njen Ive nadvijen nad plavom Ingegard.
Mare podivlja.
– Nu nje, mogla si se malo i opirat ..Ive, Ive……
Ive onako malo zateknut odleti za Mare.
– Jube to ti se učinilo, nikog nije bilo.
– Vrag ti sriću odnija pa imam oči!
– Mare, moja bit će da su ti se umorile od tolika posla…
– A, budale!!
– Mare znaš da ja to ne bi nikad…Sve da je i tako Mare moja, a nije, misli na turizam, danas ti je Mare važna ponuda..
I tak, sve je dobro prošlo. Ive je uveden u svijet svjetskog seksa, a Mare je i dalje voljela svog Ivu. Ingegard se više i ne sjeća, mora da je Ive u pravu-pričinilo joj se. Um je odbacio vidljivo i činjenično, rugajući se i dokazujući nepomirljivost između onoga kako bi trebalo biti i kako je.
Sve u svemu postaje gotovo nemoguć zadatak iznijeti svoje mišljenje i prići nekom problemu. Kao da dirate, kako sam već jednom napisala u svetinju otvarajući pitanja određenih pojava određenog vremena. U tako postavljenim stvarima nezahvalno je i dokazivati da takozvani ideali koje društvo proklamira nisu ništa drugo nego novi oblici koji odgovaraju njegovim potrebama i ukusu nastalim u novim uvjetima materijalnog života. Ti novi oblici koji u osnovi obesnažuju naš um u stanju su se rugati svemu što zadire u njihove ideale i postavke.
Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam dok se na drugoj strani relativizam, u kojem se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja.
Zato je najbolje pisati ni o čemu. Kulturno, vjerski, politički najkorektnije. Možda samo pokoja riječ o gaćama ili nekadašnjoj mantri naših baka i mama kako moraš uvijek paziti kakve gaće nosiš, jer ne dao bog da ti se nešto dogodi, a tebi gaće poderane. Kako god, svima kojima je suđeno da budu hebeni gaće same padaju. A suđeno je svima nama. Dobro, ne baš svima.
Piše: Snježana Nemec/dm