Piše Snježana Nemec
Bilo što da radimo, ako nismo istinoljubivi i ne pokazujemo temeljnu odgovornost, ako ne tražimo, ne govorimo i ne živimo istinu, mi nanosimo štetu sebi, drugome i cijeloj zajednici.
Novinar se mora voditi činjenicama, učitelji pravednošću, političari moraju služiti narodu. I to je temeljna istina – sviđa li se ona nekome ili ne.
Kad anulirate istinu, razvlačite je ili bezočno relativizirate, kad se upuštate u filozofiju koju ne razumijete, ne izražavate samo neznanje, već pokazujete da ste ušli u vrtlog laži, bahatosti i nerazumijevanja dostojanstva – vlastitog i tuđeg. Kad kao vjernici tvrdite da živite istinu, a djelujete suprotno, tada ta tvrdnja gubi svaki smisao, a istina postaje žrtva vaših riječi i postupaka.
Tada ne izdajete samo načela, već i nasljeđe onih koji su istinu živjeli i za nju trpjeli. Izdajete hrvatskog hajduka Andrijicu Šimića, kardinala Alojzija Stepinca i njegovu moralnu hrabrost, fra Didaka Buntića, Stjepana Radića, Vladimira Gotovca, Blagu Zadru – sve one koji su istinu branili i svoju savjest nisu izdavali.
Govoriti o istinoljubivosti i istini danas zvuči naivno, rezervirano za sanjare i idealiste. No, možda su oni jedini koji imaju hrabrost ostati dosljedni sebi, jer za istinoljubivost je potrebna hrabrost da se govori, ali i poniznost da se istina traži.
Težak je to put – pun prepreka, nerazumijevanja, borbi i odbacivanja. Lakše je tada postati njezina suprotnost i ići linijom manjeg otpora, koliko god se time nanosila šteta drugima i sebi, i koliko god društvo time postajalo sve bolesnije.
Na baštini se ne prenose samo narodna nošnja, stare pjesme i plesovi, stare povijesne kuće – baštine se i vrijednosti: istina i istinoljubivost, nevidljive i neopipljive, ali temeljne. Njima pokazujemo što jesmo i kako živimo.
Nažalost, danas smo zarobljeni u matrici nemoralnosti koja onemogućuje normalne odnose temeljene na povjerenju i pravdi. Ta matrica guši i svako kritičko mišljenje, iako su nam usta puna tog termina.
Kad se jedno društvo navikne na poluistine, prikrivanje i lažne kompromise, tada se matrica nemoralnosti samo učvršćuje.
Hrvati su kroz povijest često morali braniti istinu i imaju moralnu dužnost da tu istinu ne zaborave. Kad god je istina bila opkoljena, prenosili su je svojom vjerom, običajima i pjesmom, a mnogi su to platili životom i slobodom.
Pjesmom se prenosila povijest stoljetne borbe protiv Osmanlija:
„U boj, u boj!
Mač iz toka, bane,
nek dušman zna kako mremo mi!“
Protiv komunizma, političke represije i krivotvorene istine, nerijetko i sarkastično:
„Dobrodošli drugari moji,
hvala Titu opet smo se sreli,
čisto srce nikog se ne boji,
makar su nas ušutkati htjeli.“
Kroz te stihove odzvanja snaga otpora i glas onih koji nisu pristali na laž i nasilje, već su istinu čuvali pjesmom i hrabrošću – za slobodu i dostojanstvo naroda.
U komunističkoj ideologiji laži, propaganda i cenzura služile su kao alati za održavanje monopola na moć, što je potaknulo kulturu prikrivanja, neiskrenosti i straha od istine.
„Nevjernim Tomama“, iskrivljenim percepcijama i onima koji i danas pokazuju žal za totalitarnim režimom, treba predočiti situaciju u kojoj stoje pred zatvorom i slušaju krikove političkih zatvorenika koji su govorili istinu i težili svome identitetu.
Situaciju u kojoj ulaze u staru i oronulu kuću, gdje sve odiše siromaštvom i patnjom, ali i vjerom i nadom.
Kao što su tada ulazili partijski dužnosnici i osluškivali tko moli. Sjeli bi za stol, očekujući ručak. Prije ručka trebalo je izmoliti Očenaš. Dok tako sjede, baka u kutu se pita – kako da izmoli svoj Očenaš, a da ne bude kažnjena?
I tada, s narodnom mudrošću koja prkosi svakoj ideologiji, progovara: „Drugovi, trebali bismo izmoliti jedan Očenaš za našeg Titu…“
To je dovitljivost i mudrost naroda iz krajeva gdje je komunizam gazio sve – dokaz da istinoljublje i otpor nisu nestali.
U našoj recentnoj prošlosti, Domovinski rat je vrijednosno nasljeđe istinoljublja, hrabrosti i ljubavi prema domovini. Kada se skrivala istina o patnji i borbi hrvatskog naroda, branitelji i „obični ljudi“ govorili su o istini, bez obzira na cijenu.
To je istinoljublje koje se baštini i prenosi generacijama.
Pjesme su tada bile više od pjesama – bile su glas koji nije bio utišan. I danas slušamo „Čavoglave“, i mnogi ne dopuštaju pokušaje da ta pjesma utihne. I danas nam je oko srca toplo kad čujemo „Vukovar“ i tradicionalne hrvatske balade.
I ta se istina i danas mora braniti, prenoseći vrijednosti poput poštenja, hrabrosti i odanosti te učeći mlade da istinoljublje i ljubav prema domovini nisu samo riječi, već i djela.
S druge strane, iz straha se istina prešućivala, pristajalo se na poluistine i laži kako bi se preživjelo. Taj nedostatak istinoljublja duboko je utjecao na opću kulturu iskrenosti u društvu.
Iako je Hrvatska danas demokratska država, nasljeđe te nekulture i dalje se osjeća – kroz nepovjerenje prema političarima, institucijama i medijima, kroz probleme s korupcijom i nedostatkom transparentnosti.
Drugim riječima: „Tko laže, sebe vara; tko laže, svijetu šteti.“ – riječi su to Ivana Gundulića, koji osuđuje laž i nepravdu, pozivajući na moral i istinu.
„Laž ne ubija toljagom, ali se provlači krvnim žilama poput otrova, polako i oprezno, pa se i ne primjećuje kako djeluje“, pisao je Ivan Cankar, opisujući tiho, ali smrtonosno djelovanje laži.
I doista, laž truje pojedinca i društvo, i koliko god se može opravdati, nijedna laž nije bez grijeha niti lišena krivnje. Povijest je bila prepuna laži, obmana i dezinformacija, ponekad s katastrofalnim posljedicama, ali ona je i učiteljica života – pokazuje nam kako iz lažnog svijeta pronaći put do istine.
Danas, u vremenu globalizacije i razvoja tehnologije, informacije se šire brzinom munje – prepune su dezinformacija i lažnih vijesti, često s ciljem manipuliranja ljudskim umom i usmjeravanja masa prema određenim interesima.
Onaj tko je izmanipuliran vjeruje da je slobodno formirao svoje mišljenje i donio svoj stav – a upravo u tome leži najveća opasnost.
Ta činjenica predstavlja ozbiljnu prijetnju istinoljubivosti, osobito novinarskoj izvrsnosti.
A što je novinarska izvrsnost?
Novinarska izvrsnost znači profesionalnost i etiku na najvišoj razini. Točnost i provjeru činjenica. Nepristranost i objektivnost koja ne favorizira nijednu stranu.
Znači jasnoću i razumljivost – pisati i govoriti tako da publika lako razumije sadržaj.
Znači odgovornost i etiku – poštivanje privatnosti, izbjegavanje senzacionalizma i širenja lažnih vijesti.
Znači baštiniti istinoljubivost kao vrijednost.
No, s čime se mi suočavamo?
Sa suprotnošću – s promicanjem ideologija, laži i manipulacija. Svaka manipulacija ili pritisak na novinare i druge profesije da slijede određene političke ili ideološke smjernice nije samo prijetnja njihovoj profesionalnoj neovisnosti, već i ozbiljan problem za slobodno društvo.
Pravda i istina, koje bi trebale biti temelj novinarske izvrsnosti, ne smiju biti podložne politikama koje favoriziraju podobne narative i marginaliziraju one koji se protive ideologijama.
Rezultat je ubijanje svake volje i motivacije – što kratkoročno možda odgovara nekima, ali dugoročno razara i pojedinca i društvo.
S tako postavljenim stvarima posljedice su ozbiljne i dalekosežne. One mogu dovesti do društvenih, političkih i kulturnih podjela koje je teško prevladati.
No ide se dalje – ulazi u sve sfere života, provlači kroz razne oblasti, bez namjere zaustavljanja, jer su ekonomski i ideološki interesi postali imperativ.
Zato novinari koji pokazuju izvrsnost, a kojima često nema mjesta u mainstream medijima, ostaju ključni za dugoročnu stabilnost i zdravlje demokratskih društava. Oni osiguravaju da istina, kritičko razmišljanje i odgovornost ostanu temelj novinarstva.
Sve to potvrđuje da, s jedne strane, nasljeđe komunističke propagande i dalje živi, dok su globalizacija i tehnologija samo sofisticiraniji nastavak iste prakse – s jednako opasnim alatima za oblikovanje stvarnosti.
Toliko i o pluralizmu kojeg zapravo nema u pravom smislu riječi – jer se različitost mišljenja na koju se svakodnevno pozivamo svodi na nijansirane varijacije istog dominantnog diskursa.
Zato je medijima i njihovim vlasnicima vrijeme da to napokon shvate, jer kad ih se odreknu svi, oni postaju samo refleksija onoga što nisu uspjeli očuvati: povjerenje, istinu i odgovornost prema društvu.
Kada mediji izgube vjerodostojnost, kada postanu megafoni politike, kapitala ili stranih interesa, prestaju biti glas naroda i postaju glas onih koji najviše plaćaju.
Tada gube povjerenje – a to je najopasnija stvar koja im se može dogoditi, jer kad narod prestane vjerovati u ono što čuje, dolazi do potpune dezintegracije društvene povezanosti.
Istinoljubivost kao baština nije samo vrijednost koju nasljeđujemo, već korijen iz kojeg izrastaju svi naši moralni principi i svakodnevna djela.
Ona je esencija koja nas povezuje s našim identitetom i poviješću – svjetionik u tmurnim vremenima obmana i manipulacija.
Istinoljubivost nije samo intelektualna vrlina, već ontološki imperativ.
Živjeti u istini znači živjeti u skladu s vlastitim bićem, biti dosljedan sebi i u kontaktu s realnošću koja nas okružuje.
Baštinjenje istine, stoga, nije tek čuvanje prošlih vrijednosti ili nostalgija za idealima. To je duboka moralna odgovornost prema budućim generacijama.
Istina nas oslobađa, štiti našu prošlost i oblikuje budućnost. Bez nje gubimo razumijevanje vlastitog identiteta – ne znamo tko smo, a društvo bez istine postaje zbunjeno i manipulirano.
Baštiniti istinu znači boriti se za pravednost, slobodu i dostojanstvo. To je dugoročna borba za očuvanje onoga što nas povezuje – naše ljudskosti.
Vrijeme za baštinjenje istine nikada nije bilo važnije nego sada.
Baštiniti istinu i istinoljubivost znači čuvati temeljne vrijednosti koje nas čine onima što jesmo.
Ovaj projekt financiran je sredstvima za poticanje pluralizma Agencije za el. medije
