Prema podacima Eurostata i Svjetske zdravstvene organizacije, Hrvatska se nalazi na samom vrhu Europske unije po udjelu pretilih osoba. Gotovo svaki drugi odrasli građanin ima prekomjernu tjelesnu težinu, a sve veći broj djece ulazi u statistiku debljine prije puberteta. Unatoč alarmantnim brojkama, Ministarstvo zdravstva gotovo da ne čini ništa konkretno kako bi suzbilo ovu epidemiju – osim što povremeno izda neku edukativnu brošuru ili organizira jednodnevnu akciju u školama.
U isto vrijeme, cijene lijekova koji učinkovito pomažu u kontroli tjelesne težine (poput GLP-1 agonista), kreću se i do pola visine prosječnog osobnog dohotka, čime postaju nedostupni većini građana koji bi ih možda trebali. To je jasna poruka da se zdravlje u Hrvatskoj sve više svodi na privilegiju – onaj tko ima novac, ima šansu. Ostalima preostaje stigmatizacija, izolacija i medicinsko preživljavanje.
Pretilost nije pitanje volje – to je kronična bolest
Pretilost se često pojednostavljuje i pogrešno svodi na manjak samokontrole, pretjerano uživanje u hrani ili lijenost. No istina je daleko složenija. U svojoj biti, pretilost je oblik kronične ovisnosti – duboko ukorijenjen psihološki i biološki poremećaj koji ima brojne dodirne točke s ovisnostima o alkoholu i drogama. Mnoge osobe koje se bore s debljinom razvijaju snažne obrasce ponašanja, emocionalne utjehe i kemijske reakcije u mozgu koje ih vežu za hranu na isti način kao što narkoman stvara ovisnost o svojoj supstanci.
Upravo zbog toga, banalne izjave tipa “trebaš samo manje jesti i više se kretati” ne samo da su netočne, nego dodatno pogoršavaju problem. Kronično pretile osobe nisu ljudi bez volje – to su ljudi koji se bore protiv vlastitog tijela, vlastitog mozga i često protiv cijelog društva.
Stigmatizacija gora od alkoholizma
Društvena osuda pretilih osoba u Hrvatskoj je sustavna i brutalna. Ljudi s viškom kilograma trpe uvrede, odbacivanje i sram – u školi, na poslu, na ulici, pa čak i kod liječnika. Nerijetko im se zdravstvene tegobe automatski pripisuju “deblljini”, bez stvarnog pregleda ili razumijevanja. Šokantno, stigmatizacija pretilosti danas nadilazi i onu koja prati alkoholizam i ovisnost o drogama. Društvo je spremnije pokazati suosjećanje s osobom koja se liječi od ovisnosti o heroinu nego s osobom od 150 kilograma.
To nije samo nepravedno, to je i opasno. Osobe s pretilošću često se povlače iz društva, prestaju tražiti pomoć i prepuštaju se tihoj patnji, jer znaju da će, gdje god se obrate, naići na predrasude, podrugivanje ili ravnodušnost.
Mozak sabotira tijelo
Jedna od manje poznatih činjenica je da ljudski mozak u stanju kronične pretilosti razvija obrambene mehanizme koji sabotiraju gubitak težine. To uključuje promijenjen osjećaj gladi, smanjenu osjetljivost na hormon sitosti (leptin) i razne druge neurokemijske promjene koje tijelo dovode u stanje trajne “štednje”. Drugim riječima – tijelo se opire mršavljenju jer ga doživljava kao prijetnju.
Taj biološki otpor razlog je zašto mnogi ljudi ne uspijevaju u “još jednoj dijeti” i zašto im se kilogrami vraćaju nakon što ih izgube. To nije slabost – to je mehanizam preživljavanja koji je tisućama godina evoluirao da bi nas zaštitio od gladi, ali danas nas sabotira u svijetu hiperprodukcije hrane.
Liječenje pretilosti mora biti sustavno i kolektivno
Liječenje pretilosti zahtijeva više od dijete i vježbanja. Potrebna je cjelovita psihološka, emocionalna, obiteljska i društvena podrška. Kao i kod liječenja ovisnosti, i ovdje je ključno promijeniti cijeli kontekst u kojem osoba živi. Ako je u obitelji netko na liječenju od alkohola, prirodno je da se alkohol u kući više ne drži. Isto bi trebalo vrijediti i za hranu – ako jedan član obitelji pokušava skinuti desetke kilograma viška, a drugi jedu pizzu i fast food ispred njega, uspjeh je gotovo nemoguć.
Dok država i društvo ne prepoznaju pretilost kao bolest, a ne kao osobni neuspjeh, Hrvatska će i dalje ostati najdeblja nacija u EU. A ljudi koji se bore s ovom bolešću – ostati sami.
ms/hu
