Dug hrvatskih bolnica prema veledrogerijama je narastao na 500 milijuna eura. U korupcijskoj aferi pao je ministar zdravstva Vili Beroš koji je, tvrde istražitelji USKOK-a trgovao utjecajem pri nabavi skupih uređaja za bolnice. Europski istražitelji na teret mu stavljaju i veće ‘grijehe’. Nekadašnji ministar zdravstva Andro Vlahušić komentirao je u Novom danu kod Tihomira Ladišića na N1 situaciju u hrvatskom zdravstvu.
Vlahušić kaže kako je ova afera narušila povjerenje između građana i zdravstvenog sustava. “Što se točno dogodilo, možemo samo čitati iz novina. To baca ružnu sliku na cijeli zdravstveni sustav, a to je oko 80 tisuća liječnika, sestara i tehničara koji skrbe o četiri milijuna građana RH. Naravno da se ovo nije trebalo dogoditi, da su postojali mehanizmi i modeli kako da se to riješi, da svatko ne određuje samostalno kako će napraviti javnu nabavu, da Ministarstvo ima alate da to napravi transparentno”, govori Vlahušić.
Kako izgleda javna nabava? Tko odlučuje?
“Ja mogu reći kako je bilo dok sam ja bio ministar, a kako je sada. Bolnica je u ovom slučaju samostalno odlučivala što će nabaviti, u Ministarstvo su išli po mišljenje mogu li to, ali nije bilo kontrolnog tijela koje bi reklo da je neka oprema za tu bolnicu odgovara tehničkim potrebama i mogućnostima. Ja sam u Ministarstvu imao povjerenstva za radiologiju i neurokirurgiju koje je tada vodio dr. Paladino, i to povjerenstvo od 10-ak članova je onda određivalo specifikaciju onome što je bolnica dala”, govori Vlahušić.
Tko daje novac za to, bolnice su redom u minusu?
“Kompletan bolnički sustav financira država, Ministarstvo zdravstva i HZZO. Bolnice gotovo da nemaju prihoda, novac dolazi s državne razine. U proračunu je određeno koliko ide za medicinsku opremu. Vidjeli smo da je država u ovom slučaju krivo odlučivala kakvu opremu treba koja bolnica”, kaže bivši ministar.
On dodaje da ministar, iako ima široke ovlasti, “ne bi smio bolnicama određivati kakvu će opremu kupiti”. “Bez obzira što je Beroš neurokirurg, njegovo znanje nakon par godina izvan struke nije dovoljno da bi rekao to. On je mogao reći da je novac osiguran, bilo hrvatskim ili europskim sredstvima, da prijedlog ide na neovisno stručno povjerenstvo koje će provjeriti kakav tip opreme treba. Kad samostalno preuzmete tu funkciju, vi ste u prekršaju, a ima li kaznene odgovornosti, to će se provjeriti”, kaže.
Tko kontrolira jesu li cijene realne?
“Ako je natječaj napravljen po zakonu struke, ako su se mogle javiti barem dvije tvrtke, onda je cijena ključna. Ako ste napravili natječaj kojim isključujete druge, vi ste u monopolnoj pozicji i možete postaviti kakvu god cijenu i ispuniti uvjete natječaja”, objašnjava Vlahušić.
On dodaje i kako se u Hrvatskoj nabavlja puno opreme, a i privatne klinike nabavljaju vrlo skupu opremu. “Dobro je da to sve imamo u Hrvatskoj. Problem je što uz sve manje građana, uz nikad više novaca, uz toliko liječnika, uopće imamo liste čekanja i što siromašni ne mogu doći na pregled u javne bolnice nego moraju ići u privatne”, kaže Vlahušić.
Odnos privatnog i javnog zdravstva
Vlahušić kaže kako je do 2022. postojalo 125 redovitih sveučilišnih profesora koji su imali pravo raditi u privatnoj praksi. Ustavni sud je tada, pojašnjava, donio odluku da ili svi ili nitko mogu raditi u privatnom sektoru. “Tada smo se suočili s velikim problemom. Ako svima dopustite da rade privatno, izgubit ćete javno zdravstvo”, kaže Vlahušić.
“Mi smo to potpuno ukinuli. Samo je profesor Nikica Gabrić odlučio prestati raditi u javnoj bolnici i on do danas radi na slobodnom tržištu i nema nikakav ugovor s HZZO-om. Nakon toga je, puzajući, u svim bolnicama došlo do toga da više od 1000 ljudi ima pravo raditi i javno i privatno”, kaže Vlahušić i objašnjava da o tome tko ima pravo raditi u privatnoj praksi odlučuje ravnatelj bolnice. Vlahušić kaže da to u praksi znači da rade svi jer ne možete nekome dati dopuštenje, a nekome ne.
Kako bi to trebalo riješiti?
Bivši ministar kaže kako će nova ministrica, koja je jučer dobila suglasnot saborskog Odbora, morati riješiti ovu situaciju jer u mnogo slučajeva radi se o direktnom sukobu interesa.
Vrlo često pacijenti odlaze u privatne klinike kod liječnika koji ih liječe u javnim bolnicama. Kako riješiti taj problem?
“Relativno je jednostavno. To je očigledan sukob interesa. Ministarstvo i liječnička komora trebaju napraviti povjerenstvo. Ako želite raditi u privatnom sektoru, trebate nacionalnom povjerenstvu pokazati rezultate rada u javnom sektoru, kao što moraju dužnosnici. Ako vam povjerenstvo da suglasnost jednom godišnje, onda je to potpuno transparentno. S tim da ravnatelji i šefovi klinika i odjela ne mogu biti ni vlasnici niti raditi privatno jer se moraju posvetiti tome da njihov odjel, klinka i bolnica koja je financirana javnim novcem bude što je moguće bolja”, kaže.
Što bi se dogodilo kad bi došlo do odluke da liječnici ne mogu istovremeno raditi i u javnom zdravstvu i u privatnom sektoru?
“Ja sam to napravio i nakon toga smo imali štrajk doktora. Tada ih je bilo 125 koji su raspirili nezadovoljstvo. Danas je teško zamislivo da će neka vlada, ova neće jer je to dopustila, donijeti tako tvrdu odluku. Ja nisam za to da se presiječe preko koljena, ali sam za to da oni koji se bave organizacijom posla i za to dobivaju pristojne plaće, ne mogu to raditi. Svi ostali koji žele raditi privatno, nema nikakvih problema da zatraže od nacionalnog tijela, da objave liste čekanja, broj pacijenata, da pokažu rezultate rada, medicinske i financijske. To se mora napraviti ili ćemo završiti u dualnom sustavu, gdje svi imaju dva radna mjesta, jedno u javnom sektoru gdje nikome ne odgovaraš… “, zaključuje bivši ministar., piše N1