U sjećanje na dan kada je 1991.slomljena herojska obrana grada Vukovara, kada je u Škabrnji počinjen stravičan zločin nad stanovništvom, 18. studenoga obilježava se Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Vukovarska bolnica, jedan je od najpoznatijih simbola otpora i stradanja Vukovara u velikosrpskoj agresiji. Iz bolnice je planski odvedeno 200 ranjenika, bolesnika, a među njima i 20 djelatnika bolnice i potom pogubljeno na Ovčari. Sve je to bili naši ljudi, naša mladost željna života, željna stvaranja Hrvatske. Tim povodom razgovarali smo sa Zoricom Gregurić, hrvatskom braniteljicom, medicinskom sestrom koja je zadnja ostala u vukovarskoj bolnici, gdje je hrabro i požrtvovano ostala štiteći ranjene branitelje i civile i ženom koja se i danas bori za prava hrvatskh branitelja.
Suprotno međunarodnim konvencijama, suprotno Ženevskoj konvenciji, suprotno zdravoj pameti, vukovarska bolnica je tijekom opsade bila stalno granatirana, bombardirana i napadana snajperskom vatrom. Dnevno je na bolnicu padalo do 100 projektila. Na ovu konstataciju i upit što čovjek tada proživljava, koliko je straha prisutno Zorica Gregurić kaže:
„Prije svega moramo imati na umu da smo tada bili mladi. Mi smo imali tek 20- tak godina i drugačije razmišljanje nego sada. Sigurno da je bilo straha, ali nas je vodila ljubav prema Hrvatskoj, to zajedništvo i ta sloga. Svi smo bili kao jedan, kao dio jedne velike obitelji i to je nešto sasvim drugačije nego danas. Svi koji su došli u Vukovar borili su se za Vukovar, za slobodu i to je bio onaj vrhovni cilj koji nas je vodio- za nas, za slobodu naše Hrvatske…. Bolnica je bila obilježena velikim crvenim križem i taj križ je bio njihova meta. Jedan križ je bio na krovu i on je bio meta za bacanje avionskih bombi, a drugi je bio u dvorištu koji im je služio kao orijentir. Prvi dan, 25.9.1991.kad smo došli negdje u popodnevnim satima obavljena je zadnja operacija na drugom katu. Sutradan drugog kata više nije bilo i preselili smo se u podrum gdje su bile improvizirane operacijske sale. Da, Ženevska konvencija se nije apsolutno poštovala, niti je bila bitna. Bitno je bilo ubiti što više nesrba i razrušiti područje gdje su znali da se nalazimo. Koliko su bili okrutni i koliko su bili bolesni svjedoči primjer kad je tenk dobio dojavu gdje se nalazi sklonište i gdje se kriju Hrvati. U skloništu su bila djeca, žene, starci i tenk je stao ispred zgrade, ispaljivao granate dok nije raznio sklonište. Taj dan je negdje oko 86-87 ranjenih i mrtvih doveženo u bolnicu, među njima i nekoliko djece. To je bilo strašno. Jedan jedini put sam zaplakala u vukovarskoj bolnici kad su doveli malog Ivana Kljajića, bebu od 6 mjeseci koja je bila jako teško ranjena, mrtva..”
Na pitanje- može li čovjek unatoč svojoj profesiji uopće biti spreman na ovakve strahote, Zorica odgovara:
-“Ne mogu reći da ja nisam prije vidjela rane kao medicinska sestra, no ono što je meni bilo strašno i neprihvatljivo je činjenica da su djeci i civilama namjerno nanošene rane. Mi smo kao ekipa znali gdje idemo – idemo u Vukovar, tamo se ratuje, tamo se branitelji ubijaju, ali ono što su radili, djeci, civilima, starcima je nezapamćeno. Krvi je kronično nedostajalo pa se tada išlo po skloništima s kolima hitne pomoći, ali se dogodilo da su ispaljenje granate na vozila. Znači, ljudi koji su htjeli dati krv na kraju su morali primiti krv.Na početku srpske agresije na Vukovar izbombardirali su sva vozila hitne pomoći i to je bilo strašno za gledati…”
Na činjenicu da su se brojni civili sklonili u vukovarsku bolnicu s vjerom da će pod nadzorom međunarodnih promatrača biti sigurno evakuirani i da je bolnica koja je trebala biti utočište postala kobna za mnoge, Zorica kaže:
„ Ono što vrlo malo ljudi razumije – Vukovar je u potpunosti okupiran krajem večeri 20.11.1991. Tada su još trajale borbe i zadnji dio vukovarskog kvarta- Borovo se tada predalo jer je vojska prijetila da će zapaliti Borovo commerc, a u podrumu su bili civili. Tada su branitelji odlučili da se predaju kako bi spasili civile. Na Sajmištu, Mitnici Lužcu,već negdje 15., 16. 11. 1991. je skršen otpor naših hrvatskih branitelja. U bolnicu je JNA pod vodstvom Šljivančanina ušla 19. 11. u popodnevnim satima i kako je bio dogovor da će bolnica biti predana po Ženevskoj konvenciji dobili smo naputak da pripremimo ranjenike za transport.Znam da smo 48 sati radili i da sam bila toliko umorna da nisam mogla više čekati – stalno smo čekali kada će doći međunarodna zajednica, međunarodni Crveni križ i preuzeti bolnicu jer je bilo dogovoreno da će oni prvi ući. Oko 10,00 sati ujutro nisam više mogla i otišla sam se odmoriti. Negdje popodne pokojni doktor Stanko Kunšt, anesteziolog iz Klinike dječije bolnice Klaićeva je došao i rekao- sestro Zora budite se, uzmite stvari i siđite dolje, četnici su u bolnici. Samo sam se trgnula, pokupila stvari i čula sebe kako vičem -doktore Kušt, kakvi Čeee… Kako sam izletjela van naletim na jednu smrdljivu, bradatu spodobu i onda sam vidjela u stvarnosti kako četnik izgleda i smrdi.
Da nešto ne valja shvatite kad vidite da su vojnici s oružjem u bolnici. Oružje je bilo strogo zabranjeno u bolnici. Naši vojnici kada su dolazili u posjetu ili su bili ranjeni na samom ulazu u bolnicu su isto ostavljali. A sada odjedanput bolnica je puna vojnika s dugim oružjem, šetaju gledaju, traže s oružjem i to je bio prvi šok.
Drugi šok je bio kad su nas odvojili od ranjenika, strpali nas u gipsaonu, zatvorili vrata, a u međuvremenu su izvodili ranjenike. Iz bolnice je izvedeno 274 ranjenika,84 osobe se još traže, znamo da su ubijene ali se ne zna gdje su.
Ono što se mora znati u vukovarskoj bolnici dvije trećine zaposlenika i osoblja su bili Srbi i većina njih je otišla. Kada su otvoreno pokazali da ne žele Hrvatsku državu, otišli su iz bolnice, pogazili svoju Hipokratovu zakletvu. Tih nekoliko njihovih je ostalo,kasnije se ispostavilo da imamo Belog Orla među nama, da smo imali dosta njihovih špijuna koji su pisali popis. Oni su došli s popisom i znali točno tko je gdje. Nakon što su izveli lakše ranjenje, Šljivančanin je došao u gipsaonu, održao nam predavanje kako je on jadan jer ne može više na svoje more, kako se sada nalazimo na tlu Jugoslavije te da on ne zna što bi s nama jer nas Tuđman neće. Bilo je to ispiranje mozga nekih 45 minuta kako bi nas zadržavao dok su izvodili ranjenike. Nakon toga je rekao – A sada se možete odlučiti, idu tri konvoja. Jedan ide za Beograd, jedan za Šid, jedan za Zagreb. Vi odlučujete kuda ćete ići. Mi smo, naravno rekli za Zagreb. Kad smo izašli vidjela sam jedan papir u njegovoj ruci i počeo je prozivati 10 imena. Deset teških ranjenika smo iznijeli na nosilima, i nisam vidjela kuda su dalje odnešeni. Zapamtila sam imena i 1997. godine kada su objavljena imena i kada su identificirani ostaci na Ovčari, nekolio je tih imena bilo. Ja sam to tada ispričala našim službama i rekla- mi direktno možemo teretiti Šljivančanina za smrt tih 10 hrvatskih branitelja koji su bili teško ranjeni jer ih je on prozvao i rekao nam da se ukrcavaju u konvoj. A ti ljudi su odneseni naprije u hangar, na Ovčaru, a potom ubijeni na vrlo okrutan način i zatrpani. „
Na činjenicu da je ostala do kraja u vukovarskoj bolnici, zajedno sa dvije časne sestre i fratrom i sa 54 hrvatska ranjenika, Zorica kaže:
Nas je u Vukovaru čuvao dragi Bog. Mi smo se jako puno molili i tamo je bila vidljiva Božja zaštita. „
Kada je čula što se dogodilo na Ovčari i Veleprometu, Zorica Gregurić je posijedila. Imala je tada samo 23 godine. Tada, kada se dogodila i Ovčara i Velepromet i drugi pokolji u Vukovaru razotkivena je i monstruozna laž koju je plasirao novinar iz Beograda da je nađeno 40-tero zaklane srpske djece. Na ovo Zorica kaže:
„Oni su tu noć kada je otišao prvi konvoj pustili tu laž i to je bilo smišljeno. U noći 19.11.1991. pili su, veslili se jer su skršili ustaše (Mi smo za njih bili ustaše, a ne Hrvati) i tada je počelo strahovito ubijanje po skloništima.Kako su bolnice svugdje u svijetu i u svakom vremenu bile utočišta, tako su ljudi i tada smatrali da je bolnica bila utočiste. Ne znam točan broj, ali se barata podacima da je između 3 i 5 tisuća civila došlo u bolnicu skloniti se i spasiti. Svi su izvedeni iz bolnice i stavljeni u auto i najveći dio je odvezen u Lukare.Ova priča je uzrok ubijanja po Vukovaru, Veleprometu, Ovčari,Borovo selo – odvođeni su naši zarobljenici, strahovito mučeni. Negoslavci, njive po Negoslavcima da se zaoru malo dublje naći će se naši pogubljeni..”
Cijelo potresno svjedočanstvo Zorice Gregurić pogledajte u našem najnovijem podcastu