Iako je danas uvriježen termin slom obrane, prije 33 godine na Dušni dan, među braniteljima i stanovnicima Vukovara prohujala je tjeskobna vijest: Pao je Lužac!, piše Tanja Belobrajdić
O vukovarskom prigradskom naselju Lužac u hrvatskoj se javnosti ne zna dovoljno, ni o njegovoj strateškoj važnosti u obrani Vukovara, ni o žrtvi onih koji su ga branili, ni o strahovitom zločinu koji su nakon njegova pada nad zarobljenim braniteljima i civilima izvršili pripadnici tzv. JNA i srpske paravojne snage, poglavito zloglasni arkanovci, na čelu sa Željkom Ražnatovićem – Arkanom koji je u napadima na Lužac i ranjen. Borbenu liniju na Lušcu, dijelu grada koji se nalazi između Vukovara i Borova naselja, dugu četiri kilometra, branilo je tek 60-ak branitelja. Ona je jedna od prvih bojišnica, i to ne samo kao dio bojišnice Vukovara, nego i puno šire, na kojoj se ratovalo i ginulo dok za mnoge rat nije ni počeo. Već 25. srpnja 1991., u akciji u kojoj su sudjelovali domaći branitelji koji su prvi pristigli na mjesto okršaja te ubrzo potom i pripadnici MUP-a, poginuo je Ante Glavinić, pripadnik Bojne Zrinski.
Do kobnoga 2. studenoga 1991. domaći branitelji, uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Nažalost, na Dušni dan Lužac je pao. Slomljena je obrana malobrojnih branitelja koji su gotovo potpuno ostali bez protuoklopnih sredstava, a preživjeli su se u nekoliko smjerova pokušali povući prema gradu. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su na Dunav i razlomile dotada jedinstvenu obranu Vukovara, a branitelji su podijeljeni u dvije skupine; jedna je ostala u Borovu naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom centru, na Sajmištu i Mitnici. Slom Lušca označio je početak sloma obrane grada i početak kalvarije stanovnika i branitelja Vukovara, Hrvata i nesrba, ali i Srba koji su bili lojalni Domovini.
Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici, stoga je njihova odmazda nad njima bila strašna. Nakon pada Lušca, ukupno 59 branitelja i mještana ubijeno je na licu mjesta gdje su zarobljeni, neki na samom kućnom pragu, dok ih je 23 pri povlačenju upalo u zasjedu u neposrednoj blizini područne osnovne škole. Pored školskog igrališta direktno su naletjeli na neprijatelja koji je na njih odmah zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti niz bajer, prema Vuki, a ostali su zarobljeni i bez milosti pogubljeni. Dvije, od tada 23 mučki ubijene žrtve, među kojima je bilo i maloljetne djece, bile su i braniteljice Nada Kušnjer Glavaš i Marija Kreko.