Iako je odavno jasno da nema zdravlja bez mentalnog zdravlja, u Hrvatskoj je ova tema i dalje često na razini trivije ili tabua, nerijetko i senzacionalizma, te vrlo plodno tlo za stigmatizaciju premda je riječ o strateškom pitanju i važnom ulaganju u budućnost, a ključ je u prevenciji i u tome da od najranije životne dobi skrb za mentalno zdravlje mora biti kvalitetna i svima dostupna., piše dnevnik.hr

Promicanje mentalnog zdravlja jednako je važno kao i promicanje tjelesnog zdravlja. Kardiovaskularne bolesti, mišićno-koštani poremećaji, dermatološki problemi, samoubojstva, problemi u odnosima s kolegama, ali i obitelji i prijateljima, te povećani rizik od nasilja potencijalne su posljedice problema mentalnog zdravlja. Zdravlje je temeljno ljudsko pravo i stoga je iznimno važno raditi na prevenciji i dostupnosti liječenja te destigmatizaciji osoba s mentalnim poteškoćama i poboljšanju njihove rehabilitacije i reintegracije u društvo.

Mentalno zdravlje, ističu stručnjaci, ne znači da smo uvijek sretni i dobro raspoloženi. Svi se suočavamo sa životnim teškoćama, stresovima i gubicima i tada se osjećamo ustrašeno, zabrinuto, ljutito, tužno… Dobro mentalno zdravlje omogućava nam da svoje emocije prihvatimo i uhvatimo se u koštac s teškoćama koristeći se svojim resursima, vještinama i sposobnostima.

Sustavna prevencija, također napominju stručnjaci, povećava kvalitetu života, smanjuje rizična ponašanja i zapravo u konačnici dugoročno štedi novac državi, a time i sveukupnom društvu jer su troškovi liječenja puno veći nego ulaganja u prevenciju. Izrazito je važno da država i društvo prepoznaju važnost očuvanja mentalnog zdravlja građana i da su uključeni u istraživanja, planiranja i implementiranje aktivnosti koje promoviraju i podržavaju razvoj mentalnog zdravlja.

Imajući na umu da mentalno zdravlje nije luksuz, već temeljno ljudsko pravo, a ususret Svjetskom danu mentalnog zdravlja, DNEVNIK.hr je na neka od brojnih pitanja vezana uz probleme i moguća rješenja, određene pomake i primjere dobrih praksi, ali i o važnoj temi o kojoj se i dalje uglavnom šuti, odgovore potražio od Radmile Stojanović Babić i Tina Pongraca iz Hrvatskog savez udruga za mentalno zdravlje – SUMEZ u kojem je okupljeno 19 udruga članica koje pružaju podršku na terenu osobama s teškoćama mentalnog zdravlja u 10 gradova u Hrvatskoj.

Koliko smo kao država i društvo odmakli u shvaćanju važnosti mentalnog zdravlja i destigmatizacije? Puno je riječi na ovu temu potrošeno tijekom i nakon pandemije i potresa, ali možemo li zaista govoriti o suštinskoj promjeni ili smo i dalje negdje između tabua i trivije kada je riječ o mentalnom zdravlju?

Stojanović Babić: Nakon pandemije i nakon potresa, tema mentalnog zdravlja došla je u središte javnog diskursa, što je bilo korisno za otvaranje rasprava i poticanje svijesti o problemu. Međutim, unatoč mnogim riječima i raspravama, pomaci su mali. Pozitivne promjene su veća vidljivost teme u medijima i javnom prostoru te povećana svijest o važnosti mentalnog zdravlja među zdravstvenim i socijalnim radnicima, kao i kod određenih segmenata stanovništva.

Međutim, izazovi i prepreke su još uvijek značajni: stigma oko mentalnih bolesti i dalje je prisutna kao i strah od priznanja vlastitih problema zbog stigmatizacije i nerazumijevanja. U ruralnim područjima, situacija je jako loša (i institucionalno i izvaninstitucionalno – nema niti udruga). Čekanje na psihološku ili psihijatrijsku pomoć često je dugotrajno. Nedovoljno je razvijen sustav prevencije, koji bi se trebao više fokusirati na rad s djecom i mladima, kao i ranom intervencijom. Često se mentalno zdravlje svodi na trivijaliziranje problema – kao prolazni ili normalni dio svakodnevnog života – bez dubljeg razumijevanja ozbiljnosti stanja ili poremećaja. Kao društvo, još uvijek se borimo da mentalno zdravlje prepoznamo kao jednako važno kao i fizičko zdravlje.

Da bismo prešli s riječi na djela, nužno je provesti reforme u sustavu, povećati ulaganja u mentalno zdravlje te nastaviti obrazovati i osvještavati građane o važnosti mentalnog zdravlja na dubljoj razini.

U tom kontekstu, također, iza nas je već, ali i pred nama još nekoliko izbornih procesa, no ova tema, premda bi trebala biti glavna jer je riječ o strateškom pitanju, još jednom je služila u potkopavanju napora da se izmakne uobičajenoj stigmatizaciji. Između ostalog, sjetimo se stezulje, ali i uobičajenog jezika. Kakva se poruka time šalje?

Stojanović Babić: Vezano za stezulju i rječnik koji se koristi, posebno tamo gdje nikako ne bi smio, je stigmatizirajući, a na njega smo tijekom izbornog procesa i reagirali.

Koliko su građani uopće upoznati sa svojim pravima kada se radi o psihijatrijskom liječenju, ali i samom terminologijom i jezikom mentalnog zdravlja?

Stojanović Babić: Građani Hrvatske su, općenito govoreći, još uvijek nedovoljno upoznati sa svojim pravima kada je u pitanju psihijatrijsko liječenje, kao i s jezikom mentalnog zdravlja te terminologijom.

Kada je riječ o nedostatku informiranosti o pravima, mnogi ljudi ne znaju koja prava imaju tijekom psihijatrijskog liječenja, uključujući pravo na informirani pristanak, pravo na povjerljivost, pravo na izbor terapije te pravo na žalbu u slučaju nezadovoljstva tretmanom. Pomoći im može odličan priručnik Prava osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijskim bolnicama prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Psihijatrijski tretmani često su obavijeni stigmatizacijom pa se ljudi rijetko odlučuju potražiti pomoć zbog straha od etiketiranja ili diskriminacije – ”nisam ja lud ili luda”. Način na koji biramo riječi ima snažan utjecaj na percepciju, stigmu i razumijevanje mentalnih teškoća. Odabir riječi igra ključnu ulogu u tome kako se odnosimo prema ljudima s mentalnim poteškoćama i kako oni doživljavaju svoju situaciju.

Pozitivna terminologija koristi jezik koji je inkluzivan, osnažujući i destigmatizirajući. Ona nastoji pružiti ljudima osjećaj poštovanja, dostojanstva i razumijevanja. “Osoba koja se suočava s mentalnim poteškoćama” ili “osoba s iskustvom mentalnih teškoća” umjesto “mentalno bolesna osoba”. Ovakav govor stavlja osobu ispred bolesti, naglašavajući da bolest ne definira tu osobu. “Osoba s depresijom” umjesto “depresivna osoba” – izbjegava se poistovjećivanje osobe s njezinim stanjem.

“Podrška za mentalno zdravlje” umjesto “psihijatrijski tretman” – zvuči manje prijeteće i osnažujuće za osobu koja traži pomoć. “Oporavak” umjesto “izlječenje”. Oporavak podrazumijeva kontinuirani proces u kojem osoba aktivno radi na svom zdravlju, dok “izlječenje” sugerira da je problem u potpunosti nestao, što nije uvijek realno kod mentalnih poteškoća.

Negativna terminologija često je stigmatizirajuća i potiče predrasude ili trivijalizira mentalne poteškoće. Takav jezik obeshrabruje u traženju pomoći ili dodatno pogoršava poteškoće. Primjerice, ”lud”, “psiho”, “šizofreničar” – stigmatizira, dehumanizira osobu i često se pogrešno primjenjuje u svakodnevnom govoru. Izraz “opasan” kada se govori o osobi s mentalnim poteškoćama širi mit da su takve osobe opasne, što je daleko od istine u većini slučajeva. “Mentalno bolestan” umjesto “osoba s mentalnim teškoćama” – stavlja fokus na bolest kao definiciju osobe, dok pozitivna terminologija stavlja naglasak na osobu, a ne na njeno stanje.

Pozitivan jezik smanjuje stigmu i potiče ljude da potraže pomoć, izgrađuje empatiju i razumijevanje među članovima zajednice. S druge strane, negativan jezik održava predrasude i stigmu, obeshrabruje ljude u traženju podrške, pogrešno predstavlja osobe s mentalnim poteškoćama.

Kako novinari i mediji mogu pomoći, a ne odmoći, u ovom dijelu zdravstvene pismenosti?

Stojanović Babić: Mediji, zdravstveni radnici, ali i svi članovi društva imaju odgovornost koristiti jezik koji promovira razumijevanje i podršku, a ne stigmatizaciju. Novinari mogu igrati ključnu ulogu u širenju točnih informacija o mentalnom zdravlju, odnosno poteškoćama. Objavljivanje priča koje prikazuju pozitivne primjere oporavka i života s mentalnim teškoćama može pomoći smanjiti stigmu i potaknuti građane da se informiraju o pravima i dostupnim resursima. Mediji mogu osigurati da se građani upoznaju sa svojim pravima kroz informativne članke, emisije ili intervjue sa stručnjacima i aktivistima iz područja mentalnog zdravlja.

Mediji često senzacionalistički objavljuju priče povezane s mentalnim poteškoćama/bolestima, posebno u slučaju kriminalnih radnji, što dodatno povećava stigmu. Umjesto toga, trebaju izvještavati na način koji smanjuje predrasude i pokazuje da osobe s mentalnim teškoćama zaslužuju podršku, a ne osudu. Novinari mogu promicati važne resurse i informacije o preventivnim mjerama, kao i načinima kako potražiti pomoć na vrijeme. To uključuje promicanje brojeva za hitnu pomoć, savjetovališta i inicijativa u zajednici koje pružaju podršku, pokazivanje dobrih primjera kroz priče.

Kao ključni izvor informacija, mediji imaju odgovornost osigurati da informacije o mentalnom zdravlju budu točne, empatične i bez stigmatizirajućih elemenata. Na taj način mogu značajno pridonijeti povećanju zdravstvene pismenosti građana i stvaranju zdravijeg, informiranijeg društva.

Koji su ključni izazovi i prioriteti, što bi svakako trebalo čim prije promijeniti u pristupu mentalnom zdravlju u Hrvatskoj, pored toga da pomoć mora biti dostupna svima kojima je potrebna bez obzira na njihove financijske mogućnosti ili dio zemlje u kojemu žive? Između ostalog, izvanbolničke usluge u zajednici još su nedostatne, a kad postoje, nisu povezane u funkcionalan, dobro koordiniran sustav usluga koje jamče kontinuiranu skrb – je li zabilježen kakav pomak na tom polju?

Stojanović Babić: Ključni izazovi u pristupu mentalnom zdravlju u Hrvatskoj su brojni, a hitno je potrebno nekoliko promjena.

Povećanje dostupnosti izvanbolničkih usluga u zajednici

Izvanbolničke usluge za mentalno zdravlje su nedovoljno razvijene i često nisu ravnomjerno raspoređene. Postoji velika razlika između urbanih i ruralnih područja u pogledu pristupa uslugama.

Potrebno je povećati broj centara za mentalno zdravlje u zajednici i bolje povezati postojeće usluge u funkcionalan i koordiniran sustav koji omogućuje kontinuiranu skrb, bez prekida u tretmanu. Tu bi se mogla iskoristiti fleksibilnost i dostupnog civilnog sektora (udruge koje pružaju podršku u zajednici putem mobilnih peer timova, grupa podrške, savjetovanja, klubova, peer podrška…)

Nedostatak integriranog i kontinuiranog sustava usluga

Čak i kad postoje izvanbolničke usluge, one nisu dovoljno povezane s bolničkim sustavom. To dovodi do toga da pacijenti često nemaju kontinuiranu skrb nakon hospitalizacije, što može rezultirati recidivima ili pogoršanjem stanja.

Integracija između bolničkog i izvanbolničkog sustava mora biti prioritet. Ovo uključuje bolju koordinaciju između psihijatrijskih bolnica, ambulantnih službi, savjetovališta i ostalih resursa u zajednici kako bi osobe s teškoćama imale kontinuiranu podršku. Mreža koja nas drži i čuva je jedino rješenje. Točkasta ‘rješenja’ ne doprinose sustavu.

Destigmatizacija i povećanje svijesti

I dalje postoji snažna stigma povezana s traženjem pomoći za mentalne teškoće. Mnogi ljudi izbjegavaju razgovarati o svojim problemima ili potražiti pomoć zbog straha od osude.

Kampanje za destigmatizaciju i povećanje svijesti o mentalnom zdravlju trebale bi postati dio šire društvene strategije. Edukacija o mentalnom zdravlju trebala bi biti prisutna u školama, na radnim mjestima i kroz medije kako bi se smanjila stigma i povećala svijest o važnosti preventivnih mjera.

Financijska i geografska dostupnost

Financijske prepreke i udaljenost od centara za mentalno zdravlje onemogućuju mnogim građanima da dobiju potrebnu skrb. To je posebno izraženo u ruralnim dijelovima Hrvatske, gdje su usluge često nedostupne (nepostojeće).

Mentalno zdravlje mora postati prioritet u svim javnim politikama jer mentalno zdravlje nije samo pitanje zdravstvenog sustava, već i obrazovnog, radnog, umirovljeničkog, a financijska i geografska dostupnost usluga mora biti osigurana kroz javne fondove i decentralizaciju usluga, tako da svi imaju jednak pristup bez obzira na njihovu lokaciju ili financijsku situaciju.

Prevencija i rana intervencija

Prevencija mentalnih bolesti i rana intervencija nisu dovoljno razvijene i implementirane. Ako ih ima, onda su ‘točkaste’ i nepovezane (na razini projekata). U većini slučajeva, ljudi traže pomoć tek kad problem postane ozbiljan, a onda naravno da nema dovoljno psihijatara, psihologa, terapeuta, pedagoga jer smo preskočili sve preventivne korake koji su se trebali dogoditi ranije). Problemi su neprepoznati od vrtića, škola (npr. učiteljice ne znaju prepoznati bullying/ cyberbullying, svi okreću glavu i očekuju da netko drugi riješi problem), fakulteta (stres, kompeticija, verbalno ili seksualno nasilje) – profesor nije pomagač i tutor već često ‘vrebač’ na greške, neznanje ili onaj koji ponižava i posramljuje, radnog mjesta (stres, burnout i sl.).

Didaktika i metodika su metode na kojima se inzistira kod učiteljskog i profesorskog kadra (iz osobnog iskustva sa cyberbullyingom sam to istražila – dijete žrtva se mora ispisati iz škole, stručni kadar ne stigne ni požare ugasiti a kamoli kontinuirano raditi s profesorima i učenicima). Nevjerojatno nam je da nema kolegija koji studente senzibilizira i uči o emocionalnoj pismenosti (osobnoj), a kamoli da imaju neke alate da se nose sa grupnom dinamikom, prepoznaju patološka ponašanja, potrebe koje iza toga stoje… Već je sad vidljivo da treba krenuti raditi nešto vezano za imigrante, ali mi ćemo čekati 10-20 godina i onda se početi čuditi otkud getoizacija, nasilje, nesigurnost…

Potrebno je više ulagati u preventivne programe u školama, na radnim mjestima i u zajednici, s fokusom na rano prepoznavanje simptoma i pružanje podrške prije nego što problem postane ozbiljan. Nije sve niti u novcu, već u organizaciji, sustavu, mreži, kompetencijama.

Ali ipak ima i nekih pomaka?

Stojanović Babić: Posljednjih godina su zabilježeni određeni pomaci, posebice u vidu inicijativa za jačanje izvanbolničke skrbi, ali napredak je spor i nedosljedan. Postoje neki pozitivni primjeri uvođenja programa u zajednici, ali još uvijek nedostaje sveobuhvatan sustav koji bi povezao sve usluge u cjelovitu mrežu podrške.

Sustavno rješavanje ovih izazova ključno je kako bi Hrvatska napravila značajan napredak u unapređenju mentalnog zdravlja i osigurala podršku svima kojima je potrebna, bez obzira na okolnosti.

Kada je riječ o mentalnom zdravlju, djeca i mladi posebno su ranjivi, a u tu skupinu spadaju i starije osobe i migranti te napose radnici. Brojni spomenuti problemi kao da su još najmanje dvostruko veći u slučaju ovih skupina, a briga za njih često je uglavnom prepuštena civilnom društvu kroz projekte. Je li riječ samo o dojmu ili je stanje možda još i više zabrinjavajuće nego što se čini i što se može i treba učiniti kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini?

Stojanović Babić: Iako Hrvatska napreduje u razvoju i primjeni dobrih praksi za različite ranjive skupine, potrebno je nastaviti širiti dostupnost ovih usluga u zajednici, ojačati integraciju između zdravstvenog i socijalnog sustava te destigmatizirati traženje pomoći. Prilagođeni programi za djecu, mlade, starije, migrante i radnike pomažu ne samo u smanjenju mentalnih poteškoća, već i u jačanju otpornosti i kvaliteti života cijelog društva.

Koji su primjeri dobrih praksi?

Stojanović Babić: Programi emocionalne i socijalne edukacije u školama, poput uvođenja predmeta ili radionica za emocionalnu inteligenciju, uče djecu i mlade kako prepoznati i upravljati svojim osjećajima, kako graditi zdrave odnose i nositi se sa stresom. U mnogim hrvatskim gradovima postoje savjetovališta za djecu i mlade, gdje mogu dobiti besplatnu psihološku podršku. Ova savjetovališta pružaju sigurno mjesto za razgovor, identifikaciju problema i pružanje smjernica za daljnju pomoć. Dobar primjer je “Hrabri telefon”, koji je ne samo linija za pomoć, nego i platforma za savjetovanje i podršku djeci i mladima.

Grupe za podršku starijim osobama koje pate od anksioznosti, depresije ili demencije nude emocionalnu i socijalnu potporu kroz zajedničke aktivnosti, terapijske razgovore i rad sa stručnjacima. Različiti gerontološki centri u Hrvatskoj pružaju primjer dobre prakse, omogućujući starijim osobama pristup različitim vrstama podrške, uključujući i za mentalno zdravlje.

Specijalizirani programi podrške migrantima, uključujući psihosocijalnu podršku i savjetovališta koji rade na smanjenju trauma povezanih s migracijom, prilagodbom i socijalnom integracijom. Mnoge tvrtke u Hrvatskoj počele su uvoditi programe podrške za mentalno zdravlje na radnom mjestu, poput radionica o upravljanju stresom, treninga za emocionalnu inteligenciju i pružanja pristupa savjetnicima za mentalno zdravlje. Implementirale su preventivne mjere za sprječavanje izgaranja kroz aktivnosti poput fleksibilnog radnog vremena, mogućnosti za rad od kuće i radionica o upravljanju stresom. To uključuje podršku zaposlenicima da nađu ravnotežu između posla i privatnog života.

Može se i treba se činiti više. Mi volimo komplicirati stvari i otkrivati toplu vodu. Sve teškoće koje ima hrvatsko društvo imaju i drugi, ali se hvataju u koštac i pokušavaju na smislen i jednostavan način doskočiti problemu tako da se rješava bit problema. Mi više volimo ‘kozmetičke zahvate’ koji puno koštaju, ali ne mijenjaju bit. Na primjer, zdravstveni sustav ‘proizvodi’ ljude za socijalni sustav, a rješenje bi moglo biti lakše i učinkovitije da se problemu pristupi drugačije – primjerice poruka liječnika osobi sa shizofrenijom – ‘vi ste teško bolesni i vaš život je gotov. Nećete moći završiti studij ili raditi, imati obitelj i slično’ umjesto poruke da osoba boluje od shizofrenije, ali da je oporavak moguć, koje opcije postoje, uključivanje obitelji, povezivanje s podrškom u zajednici (grupe podrške za osobu s teškoćama, članove obitelji, zapošljavanje uz podršku, mobilni peer tim za podršku i slično).

Određene odgovore i smjernice vezano uz ovo o čemu govorimo treba dati i ključni dokument, na koji se čekalo godinama, a iako Hrvatska ima bogato nasljeđe preventivne medicine, izostaje prevencija i pravovremena intervencija te usklađenost niza javnih politika s onom zdravstvenom. Koliko će tu od pomoći zaista biti Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030. godine – pogotovo kada je riječ o ulaganjima i kadrovskom deficitu u javnozdravstvenom sustavu?

Stojanović Babić: Strateški okvir razvoja mentalnog zdravlja do 2030. godine važan je dokument koji bi trebao pružiti smjernice za unapređenje sustava mentalnog zdravlja u Hrvatskoj, ali njegova stvarna učinkovitost ovisit će o nekoliko ključnih faktora. Prije svega, iako Hrvatska ima snažno nasljeđe preventivne medicine, u praksi prevencija i pravovremena intervencija često izostaju. Također, postoji nedovoljna usklađenost javnih politika s onima iz zdravstvenog sektora, što se posebno vidi u izostanku povezanosti između socijalne, obrazovne i zdravstvene politike.

Strateški okvir bi trebao donijeti konkretne mjere za poboljšanje mentalnog zdravlja, ali dva najveća izazova ostaju: nedostatak ulaganja i kadrovski deficit. Bez većih investicija u infrastrukturu i zapošljavanje stručnjaka, sustav neće biti u stanju odgovoriti na sve veće potrebe građana, posebno kada je riječ o izvanbolničkoj skrbi i uslugama u zajednici.

Uz to, važno je da Strateški okvir ne ostane samo na papiru, već da se provede kroz konkretnu političku podršku i financijska ulaganja. Osim toga, potrebna je bolja suradnja između različitih sektora jer mentalno zdravlje nije izolirano pitanje zdravstvenog sustava, već je povezano s obrazovanjem, zapošljavanjem, socijalnom skrbi i drugim javnim politikama. Bez tog multidisciplinarnog pristupa, Strateški okvir i pripadajući akcijski planovi, koji još nisu doneseni, neće postići željeni utjecaj.

Dokument je korak u dobrom smjeru, ali njegova stvarna primjena ovisit će o političkoj volji, investicijama i dugoročnoj predanosti svih uključenih sektora. Dok se konačno ne odobri barem jedan akcijski plan iz Strategije, sve će biti samo ovako na nabrajanju što bi trebalo napraviti. Na međusektorski i multidisciplinarni pristup su “obvezani” Strategijom, ali gdje su zbilja nešto napravili zajednički osim (nazovi) radnih skupina?

Usluge u zajednici prepuštene su neprofitnom sektoru i financiranju kroz projekte, nema sustavne financijske podrške od strane države, niti volje da se izvaninstitucionalne usluge kontinuirano financiraju ako nisu organizirane u okviru institucija/ustanova. SUMEZ je uz pomoć Ivana Ćelića inicirao okupljanje saborskih zastupnika koji žele promicati mentalno zdravlje. Upravo je u tijeku okupljanje Ambasadora mentalnog zdravlja u novom sazivu Sabora.

Koji su to primjeri dobrih praksi drugih zemalja za podršku mentalnog zdravlja u zajednici iz kojih Hrvatska može učiti, primjerice, često se spominje mobilne timove i peer grupe stručnjaka, kao i da pacijenta treba doživjeti ne kao skup simptoma već kao pojedinca sa svim njegovim psihičkim, tjelesnim, socijalnim i duhovnim potrebama uz uključivanje i psihoterapijskih i socioterapijskih metoda?

Stojanović Babić: Primjeri dobrih praksi podrške mentalnom zdravlju u zajednici iz drugih zemalja pružaju vrijedne smjernice za Hrvatsku. Neke od najistaknutijih praksi uključuju mobilne timove, peer grupe (grupe podrške koje vode osobe s vlastitim iskustvom mentalnih poteškoća) te integriran pristup liječenju pacijenta, u kojem se on ne promatra samo kroz prizmu simptoma, već se uzimaju u obzir njegove psihičke, tjelesne, socijalne i duhovne potrebe.

Mobilni timovi u Finskoj (Open Dialogue pristup)

Finska je poznata po svom Open Dialogue pristupu, koji je utemeljen na radu mobilnih timova stručnjaka koji dolaze do pacijenata u njihovu domu i zajednici. Ključne karakteristike ovog pristupa su uključenost cijele obitelji i društvene mreže u proces liječenja, brza intervencija – mobilni timovi se brzo aktiviraju kada se identificiraju rani znakovi mentalnih poteškoća, fleksibilan pristup koji se prilagođava individualnim potrebama pacijenata, a ovaj model je pokazao izvrsne rezultate u smanjenju hospitalizacija, uporabi lijekova i poboljšanju oporavka.

Peer grupe u Velikoj Britaniji

Velika Britanija ima razvijene peer-to-peer programe unutar svog sustava mentalnog zdravlja. Te grupe podrške vode osobe s vlastitim iskustvom mentalnih poteškoća (peer mentori), što pomaže pacijentima da se osjećaju razumijenima i podržanima na osobnijoj razini. Prednosti ovakvih programa uključuju jačanje samopouzdanja i otpornosti (resilience) kroz empatiju i razmjenu iskustava, smanjenje osjećaja izoliranost, omogućavanje oporavka kroz zajedničku podršku, a ne samo profesionalne intervencije.

Nizozemska: Socijalno-psihijatrijske službe i multidisciplinarni timovi

U Nizozemskoj, pacijenti s mentalnim poteškoćama često dobivaju podršku kroz multidisciplinarne timove, koji uključuju psihijatre, psihologe, socijalne radnike i medicinske sestre, ali i stručnjake za socioterapiju i psihoterapiju. Pacijent se promatra kao pojedinac sa širokim spektrom potreba, a terapije se prilagođavaju kako bi se zadovoljile i njegove socijalne i duhovne potrebe. Nizozemski sustav naglašava holistički pristup – mentalno zdravlje se integrira s fizičkim, socijalnim i duhovnim zdravljem pacijenta, zatim fokus na prevenciju kroz lokalne zajednice i centre za mentalno zdravlje te uključenost zajednice u podršku pacijentima, uključujući usluge savjetovanja i psihoterapije.

Italija: Zatvaranje psihijatrijskih bolnica i razvoj zajedničke skrbi

Italija je pionir u zatvaranju velikih psihijatrijskih bolnica, čime je omogućila razvoj modela mentalne zdravstvene skrbi u zajednici. Talijanski sustav sada uključuje lokalne centre za mentalno zdravlje, koji su dostupni svima i pružaju širok spektar usluga, od psihijatrijske skrbi do socijalne podrške. Ključne značajke talijanskog modela su decentralizacija usluga, što znači da je podrška pacijentima dostupna u njihovim lokalnim zajednicama, zatim razvoj rehabilitacijskih programa koji kombiniraju socijalnu podršku i radne aktivnosti te uključivanje socijalnih radnika i psihoterapeuta u proces oporavka.

Njemačka: Usmjerenost na integriranu njegu

U Njemačkoj postoji snažan fokus na integriranu njegu, koja kombinira psihijatrijsku, medicinsku i socijalnu podršku. Ključne inicijative uključuju case management – stručnjaci koji koordiniraju sve aspekte liječenja, uključujući psihosocijalnu podršku, medicinsku skrb i obiteljsku terapiju, zatim jačanje kapaciteta za rad u zajednici kroz sustav dnevnih bolnica, koji omogućuje pacijentima da primaju liječenje bez potrebe za hospitalizacijom, kao i snažno oslanjanje na prevenciju i ranu intervenciju, posebno kroz školsku edukaciju i programe za djecu i mlade.

Što Hrvatska može naučiti iz navedenih primjera?

Stojanović Babić: Hrvatska može preuzeti vrijedne lekcije iz ovih primjera, uključujući razvoj mobilnih timova koji brzo reagiraju i pružaju podršku u zajednici – ovdje ima nekih početaka, ali mi volimo malo iskriviti od onog kako bi trebalo biti, uvođenje peer grupa kao oblik podrške koji omogućuje osobama s iskustvom mentalnih poteškoća da pomognu drugima, primjenu holističkog pristupa koji uzima u obzir cjelokupne potrebe pacijenata, a ne samo simptome, zatim razvoj multidisciplinarnih timova koji kombiniraju psihijatrijsku skrb, psihosocijalnu podršku u zajednici (tamo gdje osoba jest) i terapijske metode te decentralizaciju i jačanje usluga u zajednici kako bi svi građani, bez obzira na mjesto prebivališta, mogli dobiti podršku. Implementacija ovakvih praksi može značajno poboljšati sustav skrbi u Hrvatskoj, smanjiti stigmu i omogućiti pravovremenu i sveobuhvatnu podršku onima kojima je potrebna.

Kada govorimo o mentalnom zdravlju prešućujemo li jednu osjetljivu temu – suicid? Samoubojstvo je složena i intimna pojava, ali i ozbiljan javnozdravstven problem koji nas suočava s gubitkom voljene osobe i ostavlja duboke posljedice, prvenstveno na obiteljskom, a onda i širem društvenom planu. Smatram da je izuzetno važno da govorimo i pišemo o suicidu, ali kao o socio-psihološkoj pojavi, a ne o pojedinačnim slučajevima i mislim da se odgovornim pisanjem o suicidu u medijima također može smanjiti stigmu i povećati vjerojatnost da ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu potraže pomoć. Čini mi se da se baš u ovom dijelu može prepoznati da briga o mentalnom zdravlju ne treba biti smještena samo u okvire zdravstvenog sustava, već da treba prepoznati i ulogu lokalnih zajednica i šireg društva. No, u slučaju ovog problema i dalje vlada neki zazor, zašto i što biste istaknuli kao ključno u pristupu ovoj temi?

Pongrac: Da, izuzetno je važno govoriti i pisati u preventivnom smislu o suicidu u medijima u pomogačkom obliku. Primjerice, važno je isticati na koji način suicidalne osobe mogu dobiti pomoć i koliko je potrebno povećati u zdravstvenom sustavu Republike Hrvatske pomagačke kapacitete za prevenciju suicida i depresije.

U tom smislu, pri spominjanju suicida dobro je spomenuti da se osobe u suicidalnoj krizi mogu javiti na telefon Centra za krizna stanja i prevenciju suicida (radi od 0 do 24 sata) na broj 01 2376335.

Opće stanje prevencije suicida i depresije u Republici Hrvatskoj još uvijek nije na dovoljnoj razini dostupnosti i razvijenosti, no u razdoblju nakon pandemije porastao je javni interes za tu temu tako da postoji nada za napredak. Smatramo kako bi mentalno zdravlje trebalo postati jednim od nacionalnih prioriteta, a naročito prevencija suicida.

U postpandemijskom razdoblju briga za mentalno zdravlje apsolutno je ključna jer je hrvatsko stanovništvo u nedavnoj prošlosti bilo izloženo natprosječnom stresu i traumi, ne samo zbog pandemije, već i višestrukih potresa te rasta troškova života. Nakon takvih intenzivnih stresova potrebne su godine, a često i desetljeća kako bi se građani emocionalno oporavili pa im je u ovom razdoblju potrebno pružiti maksimalnu potporu, osobito ranjivim skupinama kao što su djeca i mladi te osobe u dobnoj skupini 65+.

Zauzimamo se za besplatnu psihoterapiju za sve građane Republike Hrvatske preko uputnice HZZO-a, kao i za sveobuhvatni Nacionalni program prevencije suicida i depresije kakav imaju ostale države Europske unije., piše dnevnik.hr