Bard jugoslavenskoga glumišta u životu nije glumio ni sekunde – on je samo postojao u kadru. Nije završio Akademiju, ali je postao slavniji glumac od mase akademaca, a preminuo je 1. listopada 1988.
Bard jugoslavenskoga glumišta u životu nije glumio ni sekunde – on je samo postojao u kadru. Nije završio Akademiju, ali je postao slavniji glumac od mase akademaca, a preminuo je 1. listopada 1988., pišu 24sata
Pavle Vuisić bio je hodajuća zbirka čuda. U životu, možda, nije glumio ni sekunde – on je samo postojao u kadru – a ipak ga je Orson Welles proglasio najboljim glumcem na svijetu. Najveću popularnost doživio je u seriji “Kamiondžije”, gdje je s Miodragom Petrovićem Čkaljom (Jare) glumio Paju. Bili su dva najbolja prijatelja – ali u stvarnom životu Pavle Vuisić bio je alergičan na Čkalju. Dizala mu se kosa na glavi od Jareta. Čkalja se kreveljio, cerio, izvodio lakrdije – dok je Vuisić škrtario na gestama. Njegovo lice je u svakom kadru svakog filma praktički uvijek isto. Čkalju navodno nije podnosio ni zato što je ovaj bio “cicija”, što će reći škrtac.
– Kad malo bolje pogledate Čkalju i Pavla, vidjet ćete da je to nemoguća fuzija – kazala je poslije glumčeve smrti Vuisićeva žena Mirjana.
“Čkalja je stopostotni glumac i do krajnjih granica je išao u svojoj glumi. Pavle uopće nije bio glumac. Znao je reći: ‘Ja se samo ponašam’. I istina je – cijelog se života ponašao. Čkalja je glumio i preglumljivao, a Pavle je zbog toga ključao. Kad je Televizija desetak godina poslije serije i filma ‘Kamiondžije’ željela snimiti nastavak ‘Kamiondžije opet voze’, nije htio ni čuti. Prvi put je prihvatio samo da bi se vidjela razlika, da pokaže što je gluma, ali drugi put nije dolazilo u obzir. Uvjeravali su ga godinu dana. Kako sam ja u tom trenutku počela graditi ovo imanje, koje se i njemu svidjelo, premjerio je plac, izračunao koliko će koštati ograda i tražio honorar od 110.000 dinara. Producenti su poludjeli jer je maksimalni honorar za glavne glumce iznosio 12.000 i nije postojala zakonska mogućnost da ga isplate. Samo je odmahnuo rukom.
Onda su oni pronašli način da naprave videokasete koje će se prodavati gastarbajterima i osigurali mu traženi novac”. Činilo se da je stvar riješena. Ali Pavle Vuisić je imao novi zahtjev: “Onda se i Čkalji mora podignuti honorar bar na 50 tisuća.” Zahtjevu je udovoljeno, pa je snimljen nastavak ultrapopularne serije. Dugo vremena najpopularniji kamiondžija Jugoslavije nije vozio.
“Imao je vozačku”, ispričao je za 24sata njegov prijatelj Igor Galo, “ali je imao i nesreću usmrtivši nekog pješaka davno, pa nije sjedao za volan… Tek negdje početkom osamdesetih je kupio neki karavan Wartburg, ali niti njega nije vozio puno. Dolazio je kod mene u Pulu tako što je stavio auto na vlak Beograd – Pula i onda se tu vozikao dok je sređivao trošnu kuću u Ližnjanu. To sam mu ja našao… Ali nije dugo uživao u miru. Imao je jednog Crnogorca za susjeda. Rekao mi je da se iz Beograda sklonio u Istru da ne vidi Crnogorce, a život mu namjesti Crnogorca koji ga je zafrkavao oko nekog zidića…
Prodao je kuću prije devedesetih i spasio se jada!”.
Pavle Vuisić, čini se, nikad nije bio mlad. U filmu i na TV-u uvijek ga vidimo u istom stanju – on je visok, debeo, ima bradu i izgleda kao 50-godišnjak ili 60-godišnjak. Ni mlađe ni starije. Vuisić je podrijetlom Crnogorac, rođen 10. srpnja 1926. u Beogradu. Pradjed mu je, čitamo u biografiji, bio Milosav Mišnin Vujisić, slavni junak iz Donje Morače i zapovjednik garde knjaza Danila. Pavlov otac Milisav bio je prije rata šef policije Zetske banovine, što će reći cijele Crne Gore. Djetinjstvo je Pavle proveo uglavnom na Cetinju. “Njegov otac”, pišu biografi, ” jednom prilikom odbio je uhititi Milovana Đilasa, da bi 1941., kad su Talijani došli u Crnu Goru, Milisav Vujisić označen kao neprijatelj broj jedan. Iz tog razloga se obitelj seli za Beograd, a Pavle odlazi na Sremski front gdje je upoznao komunizam na najgoremu mjestu i u najgorim uvjetima”. Nakon rata zaposlio se na Radio Beogradu te je jednom prilikom Milovan Đilas došao u obilazak i, kad ga je tamo ugledao, rekao je da “država to ne smije dopustiti”. Nakon toga Pavle ostaje bez posla. Kad se krstio, pop je “slučajno” izostavio slovo J iz prezimena i ostalo je Vuisić i tako se potpisivao do kraja života”.
Nakon rata studirao je pravo i književnost. Pokušao je postati profesionalni glumac, ali nije uspio dovršiti upis na Akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu. No u životu je postao slavniji glumac od mase akademaca. Vuisić je, zapravo, više od glumca – on je legenda.
Karijera mu je počela slučajno. “Tko je ovaj nosonja”, upitao je redatelj Voja Nanović snimajući 1950. film “Čudotvorni mač”. Mladi statist, bivši vaterpolist visok 184 centimetra, svidio mu se na prvi pogled pa je naredio asistentu da mu daju manju govornu ulogu kako bi mladić dobio veći honorar. Prvu veću ulogu ostvario je u filmu “Šolaja” iz 1955. Osam godina kasnije “nosonja” je dobio Zlatnu arenu za film “Tri koraka u prazno”. Ranko Munitić u jednom je dokumentarcu kazao kako je Orson Welles u emisiji s Dickom Cavettom rekao da je Vuisić “najveći filmski glumac kojeg je on vidio”. Kad je Munitić kasnije sreo Wellesa u Zagrebu, pitao ga je da mu prokomentira tu izjavu, Welles ju je nadopunio tvrdnjom da je na Vuisića ljubomoran, prijateljski i blagonaklono, kao na kolegu glumca, dok Kurosawi zavidi kao redatelju. U poslu koji je zvjerinjak taština ovakva izjava imponira, ali i daje na veličini Wellesu. Doista, kad bismo probali pobrojiti samo kultne Vuisićeve uloge, od “Ko to tamo peva” i “Maratonaca”, preko “Kamiondžija” i “Petrijinog vijenca”, do “Zasede”, “Hajke” ili “Oca na službenom putu”, trebao bi nam veći prostor. U hrvatskoj kinematografiji osjećao se kao kod kuće – hrvatski je, kao i engleski, govorio bez naglaska – pa ga se mirne duše može tretirati i kao hrvatskoga glumca. Kod nas je snimio “Kad čuješ zvona” i “Mačka pod šljemom”, “Posljednji podvig diverzanta Oblaka”, “Seljačku bunu”, “Prometeja s otoka Viševice”, “Događaj”. Da je iza njega ostao samo hrvatski opus, bio bi veliki glumac. Bio je lump. U hotelu Palace jedne noći u terevenki je njegovo društvo polupalo sav inventar. Hotel nije zamjerio.
“Poslije je njegova sestra kopirala taj papir iz Pule”, rekla je supruga, pa nastavila: “Arenu je poklonio nekom dečku kome se svidjela, a ja sam morala vaditi kopiju vjenčanog lista. Nemam originalni dokaz da smo bili u braku. Nije volio ni festivale ni nagrade. ‘Ćele kulom’ gađao je direktora festivala jer mu na vrijeme nije osigurao automobil za povratak i bio je ljut što kasni na snimanje filma. Kad je dobio nagradu ‘Slavica’, ogromnu skulpturu od pleksiglasa, koja je sad nešto manja, bolje dizajnirana, nosi ime ‘Pavle Vuisić’ i dodjeljuje se na Filmskim susretima u Nišu, nije je htio ni pogledati. Dao je da je odnesu u Udruženje filmskih glumaca. Nakon dvije godine uspjela sam ga uvjeriti kako je trebamo imati kod kuće. Otrčala sam u Udruženje s ogromnom torbom za tržnicu i kad sam je donijela, samo ju je krajičkom oka odmjerio: ‘Šteta što je ranije nismo uzeli, odlična je za kiseljenje kupusa’. Na snimanju “Bitke na Neretvi” dogodio se veliki dvoboj u ispijanju gemišta između njega i Borisa Dvornika. Pavle je pobijedio 30:25. Zadnje godine Vuisićeva života bile su mučne.
“Nisam bila spremna za kraj”, prisjetila se Mirjana, “a on se već svega bio zasitio. Neko je vrijeme razmišljao i o samoubojstvu. Volio je pisati i oporuke. Imam ih nekoliko”.
“Mirjana, ako nakon mene ostane, ima me sahraniti s čestima crkve Pravoslavne, sa šest popova, da se pred mojim tijelom vide i čuju. Govor posmrtni ili slično, da se čulo nije. Ovija šest popova, koje za inat hoću, neka rade i šute. Još da vas zamolim da mi nikakav komunist ni govora, ali niti jedne riječi, ne progovori, jerbo u grobu ću se prevrnuti, a ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, ne samo njemu nego i svima njima, koliko ih je na svijetu – Jebem Mater”. Preminuo je u Beogradu 1. listopada 1988.