Legendarni pjevač Bijelog dugmeta Željko Bebek objasnio je još 2021. godine u razgovoru za Večernji list zašto je otišao iz te grupe.
Prenosimo dio razgovora:
Je li vas vrijeđala kovanica “pastirski rock” koju je u jednom osvrtu na Bijelo dugme iskovao glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak?
Na početku nisam baš dobro razumio intenciju, s obzirom na to da je rock’n’roll potekao iz countryja, tamo u Americi gdje su kauboji čuvali krave i ovce. Kod nas su to radili pastiri, pa je pastirski rock trebao biti rock čuvara ovaca, ali rock’n’roll je dobio takav status da mi je to bilo nerazumljivo i smiješno, pokoj Draženovoj duši, i nikada ga čak nisam ni pitao da mi to pojasni. Znam dobro kakav je repertoar Dugmeta i znam da smo mi u bendu bili sposobni u rock’n’roll pretvoriti sve ideje koje nam padnu na pamet, bilo da se radi o pjesmi “Hop-cup”, “Selma”, “Sanjao sam noćas da te nema” ili “Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira”. Pa mene je netko od kolega glazbenika nazvao “kameleonom rock’n’rolla”, rekavši: “To je jedini pjevač kojem možeš dati jelovnik, a on će napraviti hit”. Ne znam zašto je taj nespretni izraz o pastirima bio upotrijebljen. Na kraju krajeva, mi smo uspostavili svoj glazbeni izričaj nastao na rock’n’rollu i sve što se iza nas događalo u ovom društvu sve je potjecalo iz urbanih sredina, a nisam čuo da Parni valjak ili Leb i sol sviraju pastirski rock.
Ne možete osporiti da je Bregović koketirao s narodnjacima.
Pa svi su koketirali, Bata Kovač koketirao je u Korni grupi, u konačnici, rock’n’roll je koketirao s countryjem. To mu je izvorište, to koketiranje ne smije imati ružnu konotaciju.
Popularni kao Beatlesi, a razuzdani kao Stonesi, kako ste se nosili sa slavom, naslovnicama, koncertima, životom na kotačima, vojskama žena koje su vrištale ispred dvorana i hotela u kojima ste odsjedali?
Moram reći da mi je uvijek godilo kada bi netko pretpostavio da mi živimo razuzdano i jako volimo, kao Stonesi, razbijati hotelske sobe. Međutim, ja sam toliko dobroćudno i dječački naivno uživao u tome što mi se dogodilo, nakon silnih godina truda koji sam uložio da makar jednu moju pjesmu netko zavoli, da je snimim na neku singl-ploču i da je mogu staviti na zid i reći: Evo, zbog ovoga sam živio. Moji su snovi kroz cijelu moju karijeru ostali upravo takvi, da dođe neka pjesma i da je ljudi vole. I kako sam ja to mogao postati razuzdan kao Stonesi? Pa mi nismo zarađivali tolike pare. Autor je zarađivao.
Mislite na Bregovića?
Pa da. Mislim na autore svih bendova, oni su uvijek imali pet puta više nego ostali u bendu. Ako je razuzdano to što sam u nekoj sobi u hotelu Dubrovnik u Zagrebu imao neko društvo, što smo pojeli šampite kupljene kod nekog albanskog slastičara i pritom popili bocu Jack Daniels’a te bili s curama zagrljeni, onda jesam, bio sam razuzdan, ali ipak me kroz život prate ljepši komentari i doživljaji ljudi jer sam zapravo ostao zauvijek dječak u rock’n’rollu.
Je li se Bijelim dugmetom ikada bavila politika? Jeste li bili na meti tajnih službi ili predmetom rasprava u centralnim komitetima zbog utjecaja na omladinu?
Je li bilo toga? Sigurno jest, raznih istraživanja, raznih procjena. U novinama se znalo raspravljati o Bijelom dugmetu kao o sociološkom fenomenu. Sigurno da smo se na neki način ponašali u suprotnosti s ponašanjem koje su određivala tadašnja pravila. Mi smo publici pružali užitak identičan onome kakav su imali njihovi vršnjaci sa Zapada, bili smo uvoz glazbene kulture. Ponekad sam dobivao poneku informaciju o tome, nešto je saznao Goran, nešto je došlo preko društva, da država i Partija nisu zadovoljni premda ne mogu reći da smo mi loši. Mi smo odlični i krasni, ali ne pokazujemo volju da razumijemo način odgoja omladine do koje je Titu jako stalo. Omladinu je obožavao i onda je to isprobao na nama kad nas je gurnuo u HNK da mu sviramo za Novu godinu i to je bilo jedno ružno i žalosno iskustvo jer su nas natjerali na to kako bi Tito vidio tko mu to zabavlja omladinu. I onda on nakon prve pjesme pobjegne, a mi nakon druge pjesme dobijemo znak da siđemo s bine i ide Ero s onoga svijeta. A pritom, bio sam svjestan da je naša pojava i pojava tog pokreta vrlo pozitivna pojava u društvu, mijenjali smo iz temelja stare navike. Ipak, mi smo morali biti svjesni da u društvu iza željezne zavjese postoje one pore društva u kojima se o svemu razmišlja i raspravlja. I kada se pojavi bend koji izađe na naslovnici Borbe i Politike, tada najvažnijih partijskih listova, onda se ovi zapitaju: Stani malo, pa ovi su u stanju okrenuti cijelu državu! A mene politika i država uopće nisu zanimale, nego ljepota, ljubav, poetična predavanja koja izlaze iz mojih pjesama, i da živim bolje, lagodno. Politika nije bila presudna za našu karijeru, ali smo u jednom trenutku nakon američke turneje 1976. odjednom završili na radnoj akciji na Kozari. Što ćemo mi tu? I onda dođe neki znak: Joj, pokažite omladini da ste vi kao i oni i onda nemamo brige. Mi smo u startu pokazali da smo onima koji se nečega boje bili opasni, a one koji su voljeli ono što predstavljamo kao glazbenici, njih smo obradovali kao najljepša stvar koja se mogla dogoditi: taj pokret i mi u njemu. Poslije nas pokret se proširio, ne samo u glazbi nego i u slikarstvu i u pjesništvu. Pojavljuju se nove snage s drukčijim stilom. Više nisu pisali pjesme tipa “Tito na bijelom konju”.
A obrnuto, je li se Bijelo dugme bavilo politikom? Prema nekim tumačenjima, kao jedan od razloga zašto ste napustili grupu 1984. spominje se da vam je zasmetala politizacija glazbe. Je li istina da su nesuglasice počele zbog pjesme “Kosovska” koju je Bregović napisao na albanskom jeziku?
Nesuglasice su počele godinu prije, u vrijeme kada je Goran već uvelike odvojen od baze benda, zapravo kada više i nije bio u bendu, već nas je smatrao sastavom koji za njega radi. Kao čovjek koji voli glazbu i svoj bend, strahovao sam da se ne ponovi situacija kada je politika već 1976. ušla da napravi dar-mar Bijelom dugmetu. Počelo mi je smetati što je Goran počeo forsirati to da rock’n’roll mora pljuvati po nečemu i nisam shvatio zašto nam je trebala pjesma na albanskom. Nisam bio ni protiv te pjesme ni protiv albanskog, ali nisam znao zašto Bijelom dugmetu to treba. Živjeli smo u svijetu u kojem je taj potez mogao sličiti na umjetničku slobodu, a istovremeno je mogao značiti i ovo – ako je već ravnopravnost, onda možemo pjevati i na albanskom.
To me zapravo učinilo neraspoloženim i tada sam počeo razmišljati što to meni treba, meni koji sam htio pjevati “Selmu”, “Sanjao sam noćas da te nema” ili “Ne spavaj, mala moja”, pa sad odjednom pjevam pjesmu koja ima drukčiju konotaciju. I osim što je moram naučiti i što mi je bilo jako teško pjevati na albanskom, moram time prenijeti i neku poruku, koja će dobiti odgovor u neko iduće vrijeme. Odgovor je došao već nakon dva mjeseca. Zauzeo sam oštar stav i rekao Goranu: Idemo u novi projekt, O. K., ali ovakve poteze više neću tolerirati. Bude li toga, izići ću iz benda. I onda je došao projekt s pjesmama koje nisam mogao svariti, poput “Lipe cvatu” sa stihom “Ravna ti je Jugoslavija”, posebno što je u političkom smislu na ovim prostorima došlo do jako ozbiljnih previranja. Nikada se prije u povijesti nije dogodilo da se iz socijalizma ide u kapitalizam. U to vrijeme počeo se polako nazirati i dolazak svojevrsne kataklizme, pri čemu nisam želio određivati stranu, ni jednom riječju, ni jednom pjesmom, a pogotovo nisam želio biti u funkciji nekog sustava kojem nikada nisam pripadao. Taj status nisam želio mijenjati i zato je došlo do narušavanja odnosa u bendu i rasprave koja je završila kako je završila.
Je li vam žao što se iza Dugmeta već 30 godina vuku loši međuljudski odnosi? Prije nekoliko godina pisalo se i o fizičkom obračunu Tife i Alena u Budvi.
Bijelo dugme je za mene prestalo postojati 1984. Sve ostalo što je radila ekipa ljudi koja je nosila ime Bijelo dugme uopće me ne zanima, osim što se tijekom nekih intervjua prisjetim tih deset godina i glavnog čovjeka koji je zajedno sa mnom kreirao Bijelo dugme i ostao jako važan na glazbenoj sceni na ovim prostorima, Gorana.
Cijeli razgovor je OVDJE