Junakinja je Kelly (Scarlett Johansson), iskusna njujorška marketinška stručnjakinja. Vladin fikser (Woody Harrelson) angažira ju Amerikancima proda – Mjesec…
Tvrdnja da su Amerikanci silazak astronauta na Mjesec izrežirali u studiju jedna je od najtvrdokornijih i najžilavijih pučkih teorija zavjere. Osobito se od osamdesetih do danas žilavo održala u supkulturi ravnozemljaša.
Film “Fly Me to the Moon” (Povedi me na mjesec) režisera Berlantija poigrava se tom teorijom zavjere. U Berlantijevu filmu Amerikanci doista jesu izrežirali lažno slijetanje i Mjesec u filmskom studiju. No taj film trebao je poslužiti svrsi samo ako misija Apolo 11 pođe nakrivo, što se nije dogodilo. Ta premisa – uzgred, i sama izmišljena – scenaristici je Rose Gilroy poslužila kao polazište za romantičnu komediju.
Junakinja “Fly Me to the Moon” je Kelly (Scarlett Johansson), iskusna njujorška marketinška stručnjakinja. U nekom trenutku vlada je shvatila da skupi NASA-in program pobuđuje zlovolju američkih glasača. Stoga vladin fikser (Woody Harrelson) angažira eksperticu za marketing da Amerikancima proda – pa, manje-više – Mjesec. Kelly stiže u Floridu, gdje mora surađivati sa šefom zemaljske tehnike Davisom (Channing Tatum). Kako već u romantičnoj komediji biva, par je junaka sušta suprotnost. Davis je zakopčani ratni veteran, puritanac koji nije kadar lagati, a Kelly profesionalna varalica kojoj je posao cijeli program omotati opsjenom i maglom.
Taj sudar karaktera imao je elemenata da se pretvori u dobar, klasični screwball. Mogao bih zamisliti “Fly Me to the Moon” s Katherine Hepburn i Jamesom Stewartom. Problem je što se ni scenaristica ni redatelj Berlanti nisu do kraja odlučili za taj smjer. “Povedi me na mjesec” malo bude screwball komedija. Pretvori se potom u povijesnu dramu, pri čemu tu dramu devalvira činjenica da su ključni događaji izmišljotina. U konačnici, film se opet preobrazi u akcijsku burlesku u kojoj ključnu ulogu ima jedna mačka, a trilerska se štoperica pokreće oko lampice iz kućnog televizora.
Rezultat je čudni žanrovski hibrid koji bi trebao biti činjenično točniji da bi bio povijesna drama, luđi da bi bio screwball, a smješniji da bi bio komedija. Ovako su najjači aduti filma dvoje glavnih glumaca koji dobro funkcioniraju u kontrastu. Johansson nas zabavlja preobrazbama, laganjem i mijenjanjem lažnih akcenata, a Tatum sve vrijeme ima isti izraz moralne zgranutosti. Bilo je tu zametka za bolji film, ali to nije ovaj., piše Jutarnji.hr