Biste li prepoznali utopljenika? Mnogima je prva pomisao vrisak upomoć i mahanje rukama, no utapanje je vrlo često jezivo tih proces, upozoravaju stručnjaci za spašavanje na vodi.
Utapanje nije kriljenje, prskanje i vrištanje koje vidimo u filmovima
Utapanje nije glasan poziv upomoć i mahanje rukama, kako to često prikazuju u filmovima. Svaki spasilac će to naučiti tijekom procesa obuke.
Mario Vittone, dugogodišnji spasilac u američkoj Obalnoj straži i stručnjak za područje utapanja i sigurnosti na moru, napisao je 2010. priču o djevojčici koja se utopila u neposrednoj blizini svojih roditelja. “Utapanje je gotovo uvijek varljivo tih događaj. Lupanje, prskanje i vrištanje koje se prikazuje u filmovima rijetko se događa u stvarnosti.”
To ne znači da osoba koja maše, prska i vrišti nije u nevolji i ne treba hitnu pomoć. Ali jednako, čak i više, moramo biti pažljivi kada utopljenik ne može skrenuti pozornost na svoju agoniju.
Dijete se može utopiti i u plitkoj vodi
Potvrđuju to i sugovornici N1 Slovenija.
Dr. Boro Štrumbelj, profesor na Fakultetu za šport u Ljubljani i predsjednik povjerenstva za provjeru osposobljenosti spašavatelja na vodi pri Upravi za zaštitu i spašavanje, koji kaže da je posebno teško prepoznati znakove utapanja kod djece.
“Kao sudski vještak sudjelovao sam prije više godina u slučaju kada se dijete s posebnim potrebama zamalo utopilo na satu plivanja na slovenskom bazenu. Voda je bila visoka 60 centimetara. Bazen je imao pribor za plivanje i igračke. Učitelji su također bili tu cijelo vrijeme da čuvaju djecu. Kada smo kasnije gledali snimke nadzornih kamera, nismo mogli reći kada se to dijete počelo utapati. Jednostavno nismo mogli shvatiti trenutak. Djeca se igraju u vodi i vole roniti pa je ponekad teško procijeniti kada dođe trenutak kada to više nije igra.”
Štrumbelj stoga naglašava da djecu u vodi cijelo vrijeme moraju nadzirati odrasli (a ne starija braća i sestre), a preporuča i da se djeca kupaju na uređenim bazenima na kojima su prisutni i spasioci.
“Roditelji misle da im djecu treba čuvati spasilac”
Spasilac na vodi Mirko Cikojević upozorio je da se roditelji na bazenima često ponašaju neodgovorno. “Roditelji često kažu da su doveli svoje dijete na bazen, a ne shvaćaju da ga također moraju stalno nadzirati. Umjesto toga gledaju u telefon, čitaju knjigu, odu u bar na piće, a dijete samo pliva u bazenu ili čak samo ide na tobogan. Kad upozorim roditelje da paze djecu, oni mi kažu da su se s djetetom dogovorili kako će se ponašati. Ili mi odgovore zašto sam na bazenu, ako ne da čuvam djecu.”
Takvo razmišljanje je pogrešno. Na bazenu svi moramo paziti što se događa oko nas, a posebno na djecu jer vrlo brzo može doći do utapanja. Ni plitka voda ni pomagala za plivanje na napuhavanje nisu nužno jamstvo da je dijete u svakom trenutku sigurno.
Kako onda prepoznati da se netko utapa?
Štrumbelj je objasnio da razlikujemo primarno i sekundarno utapanje. Primarni su kad se čovjek nađe u nevolji jer ne zna plivati ili precijeni svoje sposobnosti jer se okolnosti u vodi promijene ili ga, primjerice, uhvati grč i posljedično ga uhvati panika.
„Takav plivač u prvoj fazi naziva se bespomoćni plivač. Skreće pozornost na sebe, zove u pomoć. Ako mu spasilac postavi pitanje, on je u stanju odgovoriti i slijediti upute.”
Ako nemoćnom plivaču nitko ne pomogne, on prelazi u fazu neodlučnosti. “Takvog plivača uhvati panika, bori se za život”, opisao je sugovornik. “Ako je nemoćni plivač i dalje u vodoravnom položaju, on pliva i pomaže si, a nesmotreni mijenja položaj u okomiti i bori se da ostane na površini. Povremeno nestane pod vodom.”
“Kada se nađemo u ovakvoj nevolji, važno je leći na površinu vode i držati se vodoravno jer je tako veći uzgon i lakše je izdržati do dolaska spasilaca”, savjetuje Štrumbelj.
“Mahati rukama nije baš najprikladnije jer smo tako teži u vodi i počne nas vući pod vodu. Što je više tijela iznad vode, teže će se održati na površini.”
Treća faza je faza nepokretnosti, kada se osoba počinje utapati. U tom trenutku ključno je pomoći što prije, rekao je sugovornik. Prema njegovim riječima, nakon prve minute pod vodom preživi 92 posto žrtava, a u četvrtoj minuti preživi ih samo 50 posto. Nakon 12 minuta šanse za preživljavanje su praktički nikakve.
Prirodni odgovor tijela na utapanje
Američki stručnjak za spašavanje na vodi dr. Francesco Pia je 70-ih godina opisao takozvani prirodni odgovor organizma na utapanje, opovrgavajući dotadašnje mišljenje da su utapanja uvijek popraćena vrištanjem, mahanjem rukama i pljuskanjem.
Svoja otkrića, koja je kasnije dopunio, opisao je u članku pod naslovom “Ne čini se da se utapaju“, objavljenom 2006. godine u časopisu Obalne straže SAD-a On Scene na sljedeći način:
– Osim u rijetkim slučajevima, utopljenici ne mogu pozvati pomoć. Dišni sustav je za disanje, a govor je sekundarna funkcija. Osoba mora moći disati da bi mogla govoriti.
– Usta utopljenika naizmjenično nestaju pod vodom i ponovno se pojavljuju iznad površine. Nisu dovoljno dugo iznad površine da bi čovjek mogao izdahnuti, udahnuti i pozvati pomoć. Kada su usta utopljenika iznad površine, jednostavno brzo izdahne i udahne prije ponovnog uranjanja.
– Utopljenici ne mogu privući pozornost na sebe rukama jer im se ruke instinktivno ispruže u stranu i odgurnu od vode. To im omogućuje da ustima dosegnu iznad površine vode i dišu.
– Utopljenici ne mogu kontrolirati pokrete ruku. Dok se bore da ostanu na površini, ne mogu napraviti svojevoljne pokrete kao što je mahanje za pomoć, kretanje prema spasiocu i posezanje za opremom za spašavanje.
– Tijekom prirodnog odgovora na utapanje, tijelo utopljenika ostaje u okomitom položaju, pri čemu se ne udara nogama. Utopljenik u ovoj fazi može ostati iznad površine vode 20 do 60 sekundi prije nego što se utopi.
Budući da osoba u takvom stanju ne pokazuje očite znakove da je u nevolji, ponekad je teško procijeniti utapa li se doista. Vittone je opisao neke od znakova na koje treba obratiti pažnju u takvim okolnostima: Glava osobe je jedva iznad vode i obično je nagnuta unatrag, usta su u ravnini s površinom i otvorena, oči su zatvorene ili gledaju u prazno, kosa pada preko očiju i lica, osoba jedva čeka zrak ili hiperventilira…
Vittone je također napisao: “Ponekad je najočitiji znak da se osoba utapa taj da ne izgleda kao da se utapa.” U ovom slučaju, savjetuje, postavimo joj jedno pitanje: “Jesi li dobro?” Ako nam se ne javi, to je znak da mu treba što prije pomoći.
Kako pomoći?
Kako si možemo pomoći kada primijetimo da je kupač u nevolji? Boro Štrumbelj rekao je da prvo moramo procijeniti situaciju i, ako je moguće, spašavati s kopna.
Ako utvrdimo da spašavanje s obale nije moguće, procjenjujemo jesmo li sposobni spašavati uz pomoć pomagala u vodi, rekao je Štrumbelj. U tom slučaju žrtvi možemo ponuditi granu, ručnik ili uže za koje se može uhvatiti. Ovdje je vrlo važno znati procijeniti svoje sposobnosti. Radije ćemo uzeti pola minute više da dobro razmislimo hoćemo li i kako pristupiti takvom rješenju, nego da se izlažemo opasnosti.” Ako je, primjerice, voda previsoka, savjetuje sugovornik, bolje se čuvati i pričekati dolazak spasioca.
Spasioci su također nemoćni u nekim okolnostima. Osobito je opasno spašavanje iz rijeka, objasnio je Mirko Cikojević, koji posjeduje i licencu za spašavanje na divljim vodama. “Mogućnost spašavanja utopljenika ondje je znatno manja nego na uređenim bazenima. Prvo što te nauče na treningu je da ne skačeš u vodu ako ne možeš pomoći unesrećenom.”, piše N1.