Zbog samog obima i složenosti teme o promociji zdravlja i zdravstvenoj kulturi sažet će se najosnovnije kako bi se fokus stavio na samu bit te kako bi se i sama kritika usvojila kao konstruktivna i kao ona koja omogućuje postojanje i druge točke gledišta ili je na tragu diskurzivnog. Kroz tematske cjeline i ponavljanje određenih rečenica i riječi nastojalo se ukazati na kompleksnost ovog pitanja te na potrebu razumijevanja čimbenika koji utječu na zdravlje pa tako i na promociju zdravlja i zdravstvene kulture.
Kao ljudska bića nerijetko zaboravljamo na važnost zdravlja i težinu bolesti, posebno one na koju smo mogli utjecati da smo kvalitetnije živjeli i bili odgovorniji prema sebi i prema drugima jer bolest posljedično ozbiljno mijenja i rituale u obiteljskim odnosima, utječe na članove obitelji, a u konačnici i na društvo u cjelini. Obveza brige o očuvanju i unaprijeđenju vlastitog zdravlja definirana je i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, no to je manje bitno od istinske potrebe usvajanja načina života u kojem će nam zdravlje biti na prvom mjestu. To je obveza svakog pojedinca, kao što je obveza javne politike da potiče i razvija zdravstvenu kulturu, promovira zdravlje i ukazuje na važnost prevencije kojom bi se jačao perceptivni proces pojedinca i osiguralo uživanje najvišeg mogućeg standarda zdravlja, kao jednog od temeljnih prava svakog čovjeka. Međutim, esencijalno pitanje koje se nameće je koliko je navedeno, u kontekstu globalizacije i globalnog zdravlja moguće, imajući u vidu svu kompleksnost i nerijetke apsurde kojima se svjedoči te samu tragičnost ljudskog položaja koji nastaje iz činjenice da, sve što čovjeka danas muči i ugrožava djelo je njega samoga. Činjenica je da je sve podvrgnuto profitu i da život i zdravlje, kao temeljne vrijednosti nisu pošteđene istog, da je svjetski financijski kapital sve više integriran, a bogatstvo sve više centralizirano u rukama financijskih elita i korporativnih institucija, čime ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava postaje sve teže, a moralno, etičko, duhovno sve se više zatire. Da korporativni pluralizam uzrokuje sve veće nejednakosti koje nepovoljno djeluju na demokratski proces. Da, zbog globalne potrebe reforme zdravstvenih sustava i smanjenja javne potrošnje, neoliberalistički koncept racionalnog djelovanja odgovornost za zdravlje sve više prebacuje na pojedinca, gdje isti, bez obzira na okolišne, socijalne i ekonomske prepreke koje su stavljene pred njega upravlja svojim zdravljem i snosi punu odgovornost za svoje postupke. Drugim riječima, pojedinac postaje potrošač i teret zdravstvenom sustavu pa tako i u Hrvatskoj koja, polako usvaja neoliberalni koncept, što je bilo i za očekivati. S druge strane tu je i današnji ideal uživanja u životu i paradigmatske poruke kako ostati mlad i zdrav koje isključuju bolest i patnju, a samim time i mogućnost nošenja s istima, što u osnovi oslabljuje čovjeka, čiji duhovni horizont gubi oštroumnost i fokus na bitno i koji ne nalazi odgovore, ne razumije razloge i ne vidi kako bi s tim iskušenjima u budućnosti mogao rasti.
I znanost i zdravstveni sustavi nisu pošteđeni i polako, zbog koncentracije kapitala i moći, sve veće prisutnosti tehnologije napušta humane i i socijalne aspekte. Zdravstveni sustavi, gdje bi humanost trebala biti imperativ, postali su jedan od perspektivnih sektora koji se pokazao vrlo primamljivim jer može donijeti veliku zaradu. Uzimajući u obzir dobit i gubitak, bolnice su postale dio ekonomske robe koja dovodi do iskorištavanja prava javnog zdravstva. Sve će to dodatno ugroziti ekonomsku pravdu koja, već sada sve više ide u korist profita, a ne ljudi, a posljedično će ugroziti i socijalna prava pa tako i zdravlje i svi ti pokušaji uvođenja socijalne ekonomije, globalne strategije koja bi trebala osigurati bolje zdravlje za sve, za sada se čine kao utopija. Za očekivati je da će daljnji razvoj tehnologije, digitalizacija, umjetna inteligencija, stalna potreba za smanjenjem troškova i vremena u proizvodnji, distribuciji roba i usluga još će više učvrstiti već postojeća zajednička pravila i vrijednosti, stvarati još veću međuovisnost i dodatno slabiti državu koja treba stvarati zdravu javnu politiku i koja je, ionako sve manje u stanju sama provesti sve zadaće. I koliko god je ljudska priroda fleksibilna dok je profit imperativ i dok su države zbog interesa multinacionalnih kompanija sve manje slobodne štiti javno zdravlje svjedočit će se samo pokušajima uspostavljanja zdravstvene kulture i promocije zdravlja pa i pokušajima ukazivanja na problem i stvaranja nekog novog puta djelovanja. Ove realnosti treba biti svjestan, kao i činjenice da uz mnoge pozitivne stvari koje je globalizacija za zdravlje donijela prisutne su i negativne pa i one za koje još uvijek ne znamo koje će posljedice izazvati.
Poznato je da je bez dobrog zdravlja nema ni osobnog ni društvenog ni ekonomskog razvoja te da važni politički, ekonomski, društveni, kulturni, ekološki i biološki čimbenici mogu pogodovati zdravlju ili mu biti štetni. Drugim riječima, potrebno je osigurati preduvjete za zdravlje: mir, obrazovanje, hranu, prihod, stabilan ekosustav, održive resurse, socijalnu pravdu i jednakost, jer dobro zdravlje zahtijeva siguran temelj u ovim osnovnim preduvjetima. Naše zdravlje nije odvojeno od načina i uvjeta života, ima svoje subjektivne i objektivne komponente koje utječe na harmoniju i funkcionalnost organizma. Uz nasljeđe i biološke čimbenike značajan utjecaj imaju okolišni čimbenici, čije posljedice se pokušavaju riješiti, no bez ulaska u same uzroke. Čovjeku je potreban zdrav, siguran i poticajan okoliš za dobro zdravlje i ukoliko to ne budemo poštovali, ukoliko se i dalje bude suprotstavljao gospodarski i politički interes s interesom zdravlja ljudi, ukoliko moćni ljudi ne razumijevaju da je atmosfera zajednička i da pripada cjelokupnom čovječanstvu, ne piše nam se dobro i još jednom ćemo svjedočiti satiri i apsurdu u kojoj je žrtvena zdjela napunjena nama svima.
U kontekstu ekonomskih i socijalnih čimbenika globalno pitanje zdravstvene nejednakosti u samom je srcu zdravstvene kulture, no unatoč tome ista je sve prisutnija. Imajući u vidu samu povijest čovječanstva kroz koju, unatoč ideji i zakonima o ljudskim pravima jednakost u prirodnom i moralno političkom smislu nikada nije postojala i sama teza koja se stalno proteže – svi smo jednaki, naprosto ne stoji, naprotiv ista je, u smislu kršenja deklaracija, zakona nerijetko licemjerna. Ako samo krenemo od Deklaracije o neovisnosti, koja kao očevidnu istinu navodi da su svi ljudi stvoreni jednaki, stvarnost istu opovrgava jer niti je očevidno da su svi ljudi jednaki niti su svi ljudi stvoreni jednaki. Naše polazne osnove nisu iste i od samog rođenja određene su okolnostima koje su nerijetko izvan kontrole pojedinca i koje se posljedično mogu odražavati i do kraja našeg životnog puta. Kako se radi o vrlo kompleksnom pitanju koje obuhvaća i različita poimanja jednakosti, različitosti, istine, humanosti i pravde, teško je ponudi i recept kako ostvariti jednakost, kao društveni ideal pa tako i u zdravlju. Možda su politička misao Hane Arent – „Ne rađamo se jednaki, već to postajemo kao članovi neke grupe snagom zajedničke odluke da jedni drugima jamčimo prava.“ ili Opća deklaracija o ljudskim pravima u dijelu koji kaže kako su ljudska bića „obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva.” najbliže ostvarenju prava na jednakost i demokraciju. Međutim, za tako nešto nisu dovoljni samo pravedni zakoni koji će se provoditi i biti jednaki za sve, već je potrebno promijeniti samu paradigmu, odnosno redefinirati odnos čovjeka prema čovjeku, u kontekstu realnosti koja ulazi u samu bit, konceptualnosti koja definira sadržaj odnosa među ljudima, odnosa politike i moći, usvajanja moralnih vrlina koje smo po naravi sposobni steći. U kontekstu navedenog, potrebno je novo radikalno promišljanje same ljudskosti, stanja i iskustva, mogućnosti i ograničenja čovjeka, kao biološkog, kulturnog i psihološkog bića kako bi sama ideja o jednakosti, dostojanstvu i slobodi svih ljudi postala stvarnost.
Na tragu svega što s događa oko zdravlja, važno je i zapitati se kada je, zapravo jedan zdravstveni sustav zdrav. Onda kada je human i kad je posvećen drugome, kada se tako opredijeli i tako živi i radi. Upravo kroz bolest koja pred svaku zemlju stavlja izazov očituje se i stupanj humanosti pojedinca i cjelokupnog društva. Govorimo, zapravo o čovječnosti, moralnim i etičkim vrijednostima pojedinca i zajednice koja se nerijetko povezuje i s duhovnošću i koja predstavlja temelj ljudskih prava u demokratskim društvima. U navedenom kontekstu naš zdravstveni sustav ne može se pohvaliti navedenim, iako ima dobra obilježja. Sve manje sadrži elemente čovječnosti, ciljeve prema kojima treba ići i koji u sebi sadrže humanost. Razvojem suvremenog društva te njegovom ozbiljnom nagriženošću društvenim, ekonomskim, socijalnim i filozofskim silnicama, neminovno se promijenio i tradicionalni odnos liječnika i pacijenata, u kojem se i postupanje po etičkim načelima, posebno humanostisve više dovodi u pitanje. Informacijske tehnologije, internet, ograničena sredstva za zdravstvenu skrb, imperativ novca i moći, povrede općeg interes u korist osobnog, ekonomske pa tako i zdravstvene nejednakosti, sve su to elementi koji lome i posljedično mijenjaju pojedinca i društvo, a u konačnici ugrožavaju međuljudske odnose, odnos čovjeka prema čovjeku, gdje se i sama vrijednost čovjeka marginalizira, a njegovo suverenoi nepovredivo dostojanstvo i pravo na život postaje sve upitnije. Sa sadašnje pozicije odnos liječnika i pacijenta u Hrvatskoj nije na zavidnoj razini, štoviše poprilično je zabrinjavajući. Čak i sam ministar zdravstva upućuje na potrebu upućivanja tople riječi pacijentu, što, između ostalog govori o nerazumijevanju filozofije antropologije samog čovjeka te izostanku empatije i remećenju unutarnje ravnoteže između duše i tijela pacijenta. Razlozi ovakvog pristupa liječnika su višestruki, od dinamike i zbrke ovog svijeta u kojem liječnici nisu više u stanju sagledati svoju ulogu pa i u kontekstu kršćanskog, etičkog milosrđa koji blagoslivlja onoga koji pokazuje milosrđe i onoga koji ga prima, neuređenosti zdravstvenog sustava, preopterećenosti poslom, nezadovoljstva primanjima, nedodirljivosti i taštine, do same savjesti i usvojenih moralnih načela o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije.
Neuređeni zdravstveni sustav i loša vlastita briga o zdravlju ogledalo je i loše zdravstvene slike nacije, odnosno ista pokazuje objektivnu sliku kvalitete života koju osiguravamo kao pojedinci, ali prije svega sliku koju osigurava jedno zdravo društvo koje bi trebalo biti na višem stupnju razvoja i izbrisati sve oblike ponižavanja, posebice institucijsko. Ukupna smrtnost od raka u Hrvatskoj među najvišima je u EU-u, moždani udar drugi je najčešći uzrok smrti, rak pluća najčešći je uzrok smrti od raka, stopa smrtnosti od raka debelog crijeva u usporedbi s prosjekom EU-a u Hrvatskoj su među najvišima u EU-u, kao i stopa pušenja u Hrvatskoj među najvišima su u EU-u. Pretilost postaje sve veći problem kod djece i adolescenata i prema najnovijem istraživanju koje je objavio Eurostat, Hrvati su najdeblji narod u Europi. I sam očekivani životni vijek u Hrvatskoj 2020. gotovo je tri godine kraći od prosjeka EU-a. Objektivni razlozi koji dovode do neučinkovitosti zdravstvenog sustava i koji su utemeljeni na službenoj nacionalnoj statistici leže u samoj potrošnji za zdravstvo koja je vrlo niska, u usporedbi s većinom drugih zemalja EU-a. Kako bi razumjeli težinu niske potrošnje, dovoljno je u korelaciju dovesti važnost promicanja zdravlja i prevenciju bolesti sa smrtnim slučajevima koji se događaju, a koji su se mogli izbjeći. Tako je 2016. godine najveći udio smrtnih slučajeva koji su se mogli izbjeći zabilježen u Rumunjskoj s 60.6 %., zatim u Litvi, Mađarskoj, Latviji i Hrvatskoj. Razlozi leže i u niskom broju liječnika i medicinskih sestara, dugim listama čekanja za specijalističke preglede i bolničko liječenje. Primarna zdravstvena zaštita je zakazala i, iako hrvatski zdravstveni sustav omogućuje pristup nizu različitih usluga, primarna skrb je fragmentirana i čini se nedovoljno iskorištenom u usporedbi s bolničkom skrbi i skrbi koja se pruža u polikliničko konzilijarnim službama. U odnosu na 2000. godinu ostali smo bez 200 ordinacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, starosna dob liječnika je sve viša, zemljopisna raspoređenost zdravstvenih infrastruktura i ljudskih resursa znatno varira, planiranje ljudskih resursa nije dovoljno razvijeno i dalje je ograničeno. Iako je ukupan broj zdravstvenih radnika u posljednja dva desetljeća u stalnom porastu u nekim dijelovima zemlje nedostaje liječnika i medicinskih sestara. Hrvatska je počela rješavati ta pitanja poticanjem mladih na studij medicine te povećanjem plaća, a Vlada je donijela Strateški plan razvoja ljudskih resursa u zdravstvu za razdoblje 2015. – 2020., koji ima za cilj uspostaviti sustav upravljanja ljudskim resursima, ali provedba je dosad bila ograničena.Činjenica je da je tijekom godina zdravstveni sustav prošao niz reformi, od kojih niti jedna nije bila sveobuhvatna i uspješna, iako je od ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. sve trebalo rezultirati ubrzanim fiskalnim i strukturnim reformama. Vođeni dosadašnjim iskustvom teško je za povjerovati da će i sadašnje najave promjena u zdravstvu, od jačanja javnog zdravstva, prevencije, reorganizacije bolničke zaštite, do ulaganja u ljudske resurse uz financijsku održivost polučiti konkretne rezultate, no ostaje nam jedino pričekati i vidjeti i držati se optimizma kao zdravlja, kako je i više puta naglašavano.
Ovakva loša zdravstvena slika stanje nacije govori i o niskoj razini zdravstvene pismenosti, kao posljedici nedovoljne informiranosti i edukacije, koja nije dovoljna kroz medijske javne kampanje, već se sustavno treba provodi na lokalnoj i regionalnoj razini kroz opismenjavanje javnosti i osposobljavanje medicinskog osoblja. S druge strane pokazatelji upućuju i na nerazumijevanje oko sagledavanja zdravlja u širem kontekstu, odnosno potrebe razumijevanja kako se ne radi samo o osobnom stanju, već o društvenoj uvjetovanosti. Činjenica je da zdravlje pojedinca utječe na cjelokupno društvo u svim njegovim segmentima, od kvalitetnog sudjelovanja u obiteljskom životu, poticanju kohezije zajednice, učinkovite radne snage, održivog razvoja i snažne makroekonomije, do napora protiv siromaštva i postizanja društvenog blagostanja kojima je, upravo zdravo stanovništvo preduvjet. Drugim riječima, zdrava populacija nedvojbeno je jedno od najvažnijih bogatstva jedne nacije. Međutim, nećemo pogriješiti ako kažemo da svijest o povezanosti osobnog zdravlja sa zdravljem društva nije dovoljno razvijena, kao što ne možemo reći da odgovorni u potpunosti razumiju pristup potreban zdravstvenom sustavu u kojem se isti neće kontinuirano karakterizirati kao neproduktivan, a zdravstveni trošak gledati isključivo kao odljev gospodarstva.
Kako bi se postigli željeni rezultati, javne politike pa tako i zdravstvena moraju biti međusobno usklađene i utemeljene na istinitim ili dobro utvrđenim osnovama, u potpunom skladu s činjenicama i zdravim razumom. Dobro kreiranje politike srce je institucionalne učinkovitosti. Usmjerava ciljeve i metode pružanja javnih usluga, omogućuje preobrazbu ekonomskih, društvenih, pravnih i administrativnih struktura koje nas međusobno povezuju, određuje uvjete i opseg javnih ulaganja, regulira tržišta i utječe na ponašanje građana.Izgradnja kulture zdrave javne uprave utemeljene na vrijednostima kontinuiran je i izazovan proces oblikovanja organizacijskih i individualnih praksi i ponašanja. Same vrijednosti upravljanja uvijek su ovisne o kontekstu, od otvorenosti i transparentnosti, do odgovornost i poštivanja vladavine prava. Međutim, treba uvijek imati na umu da, unatoč obvezi javnih politika da brinu o zdravlju nacije i dovedu do blagostanja, odgovornost za vlastito zdravlje neka bude, prije svega vaš cilj. Informirajte se, educirajte, razdvojite bitno od nebitnog i vodite brigu o svom zdravlju. Ljudsko pravo na zdravlje i slobodu zajamčeni su ustavima, međutim u stvarnom svijetu ništa nije zajamčeno, imajući i u vidu da su privatno vlasništvo i slobodna tržišna gospodarstva superiorniji od državnog vlasništva. To nije samo površno mišljenje jednog čovjeka, već je to jedna od ustaljenih istina među ljudima koji imaju otvorene oči i uši i kojima razum, logika, činjenice, dokazi, ekonomija i iskustvo nešto znače.
Zdrav način života, koliko je to moguće u danim okolnostima treba stalno poticati, posebno kod djece i mladih, gdje je važno uključiti i roditelje kako bi postavili dobre temelje i kako bi im bili uzor. Nedvojbeno je da je prevencija kojom se bolesti pravodobno prepoznavanju i provodi liječenje i koja se usko povezana s promocijom zdravlja, u smislu dijeljenja ciljeva i preklapanja funkcija izuzetno važna. Prevencija u Hrvatskoj je napredovala kroz primarnu razinu zdravstvene zaštite te kroz Nacionalne programe za prevenciju, no ono što je potrebno, imajući u vidu lošu zdravstvenu sliku je podignuti razinu znanja i svijesti građana o važnosti prevencije bolesti i promocije zdravlja.
Zdrava prehrana, tjelovježba i bavljenje sportom ključni su za održavanje tjelesne i psihičke forme, odnosno igraju važnu ulogu u prevenciji ili smanjenju utjecaja mnogih drugih stanja povezanih sa zdravljem, odnosno sa smrtnošću. Na individualnoj razini ljudi mogu ograničiti unos masti i šećera, povećati konzumaciju voća i povrća i redovito se baviti tjelesnom aktivnošću, međutim individualna odgovornost može imati puni učinak samo tamo gdje ljudi imaju pristup zdravom načinu života. Stoga je na društvenoj razini važno podržati pojedince u praćenju gore navedenih preporuka, kroz održivu provedbu politika utemeljenih na dokazima te redovitu tjelesnu aktivnost i zdraviji izbor prehrane učiniti im dostupnima, osobito najsiromašnijima. Ono što se čini krucijalnim je usvajanje ovakvog načina života kroz stvaranje navike, posebno kod predškolske djece kojoj će se zdrav način života predstavljati na zanimljiv način, zanimljiviji od svega čime su danas okružena. Kada se jednom navika usvoji, a to je moguće jedino u ranim danima, tada ne postajete sluga već gospodar istih, odnosno gospodar svog fizičkog i mentalnog zdravlja, koliko je to moguće. Zato je potrebno mijenjati percepciju, stavove i ponašanja pojedinaca prema zdravlju koji su utemeljeni unutar kulturnog konteksta. Elementi kao što su religija, socio-kulturne tradicije, vrijednosti, moral, donošenje odluka, percepcija, preuzimanje rizika i znanje o zdravom životu isprepleteni su s etničkom pripadnošću i nacionalnim podrijetlom i odražavaju se u stavovima ljudi i ponašanju povezanom sa zdravljem. Potrebno je i ozbiljno, a ne samo na deklarativnoj razini razvijati zdravstvenu kulturu i sustavno podizati razinu svijesti o važnosti iste, posebno imajući u vidu današnju percepciju da živimo u kulturi bolesti, a ne kulturi zdravlja te da postmoderan čovjek cijeni, prije svega individualizam, a prastari zov prema ljubavi i zajedništvu je marginaliziran. U ovom potonjem izuzetno je važno razumijevati snagu zajedništva i podrške. Zato gradite socijalnu mrežu, budite u kontaktu s obitelji koja je u naravi čovjeka i koja predstavlja vaše utočište i osnažuje vas fizički, emocionalno i duhovno. Kada osjetite nepravdu i odbačenost, kada ste u nekim dvojbama, problemima, obitelj je ta koja će to prepoznati i prije nego izgovorite. Stvarajte i gradite krug iskrenih prijatelja koji vam u određenim životnim trenutcima mogu dati dobar i ozbiljan savjet koji oslobađa, jer duh se želi povjeriti bez granica. Njegujete takve odnose i ponekad je dovoljno i jedno jednostavno pitanje i dvije jednostavne riječi s kojima se dobri ljudi susreću – Kako si? Na taj način pokazujemo da nam je stalo, da smo zahvalni i da cijenimo nečiju prisutnost i da odricanje od sebe znači istovremeno i punjene sebe i drugih, brigom, toplinom i ljubavlju. Ako ste usamljeni pridružite se i nekim aktivnostima zajednice. Sve će vas to u konačnici ispuniti pozitivnim osjećajem i dovesti do boljeg zdravlja.
Uvijek je bolje spriječiti nego liječiti i zato bi prevencija, prvenstveno kod djece i mladih trebala biti imperativ. Kontinuiranom edukacijom treba mlade osvijestiti i o psihofizičkim opasnostima koje proizlaze ovisnosti od duhana, alkohola, droga kako bi stvorili kritički stav, prepoznali rizične situacije, othrvali se pritisku vršnjaka, ali i svim današnjim globalnim silnicama. Mladost sama po sebi trebala bi biti vesela i nisu potrebe nikakve supstance ili igre kako bi se zabavili ili utopili neku trenutnu tugu. Ili da citiramo velikog Goethea: “Mladost je opijenost bez vina.” Uvijek treba imati na umu da je svaka ovisnost loša jer drži čovjek u okovima i krade mu moć slobode, usmjerene na dobro. Ne manje važno, naprotiv je voditi brigu i o svom duhovnom zdravlju jer briga o duši važna je kao i briga o tijelu. Kada govorimo o duhovnom zdravlju, zapravo govorimo o dimenziji ljudskog blagostanja koja integrira tjelesno, emocionalno, mentalno i socijalno zdravlje i uspostavlja ravnotežu između fizičkih, psihičkih i društvenih aspekata ljudskog života. Drugim riječima, duhovnost daje osjećaj svrhe i smisla života, uspostavlja mir u nama, nadahnjuje naše misli, uči nas kako i otpustiti misli i emocije, pomaže u nošenju sa stresom, jača samopouzdanje i samopoštovanje, potiče na bolje odnose sa samim sobom i s drugima. Duhovnost nas možda neće moći izliječiti, ali nam može pomoći da se nosimo s boli i patnjom koje prate bolest. Ako uspijete postići unutarnji mir, svom tijelu možete dati više snage za ozdravljenje.
Javna politika mora izgraditi kapacitete i znanja unutar zdravstvenih sustava, voditi međusektorsku politiku suradnje koja će raditi na obradi i razmatranju informacija o društveno-ekonomskim razlikama u zdravlju na temelju kojih stupaju u međusektorsku suradnju. Potrebna je i suradnja s drugim zemljama na procjeni provedbi mjera za rješavanje nejednakosti u zdravlju, uključivanje i same javnosti u javnu raspravu kako bi, između ostalog sustav socijalne skrbi osigurao dovoljan prihod za zdrav život, prilagodila se radna mjesta za osobe sa zdravstvenim problemima, stvarala bolja radna mjesta, pomagalo ljudima da održe posao i zadnje, no ne manje bitno, osiguralo ravnopravnije sudjelovanje na izborima te odlučivanje na lokalnoj i regionalnoj razini.
Kako god razmišljali i imate li u kontekstu kulture determinizma optimističan stav ove teorije koja postulira da ljudska priroda može izabrati način života koji preferira ili pesimističan stav koji tvrdi da su ljudi ono čime su uvjetovani da budu i nad čime nemaju kontrolu, zdravstvena kultura i promocija zdravlja je tu, prisutna i iz iste treba izvući najbolje. A to najbolje je transformacija u načinu na koji društvo razmišlja o zdravlju i koje je puno više od tradicionalnih zdravstvenih ishoda koji prate specifična stanja bolesti. Izgradnja kulture zdravlja znači zajednički rad na uklanjanju prepreka kako bi svatko imao priliku živjeti zdravijim životom. Zajednice imaju moć, djelovanje i resurse za stvaranje i implementaciju vlastitih rješenja za jedinstvene zdravstvene probleme s kojima se suočavaju.
Zdravstvena kultura i promocija zdravlja podrazumijeva odnos pojedinca i zajednice prema životu i zdravlju i obuhvaća ideje, stavove, vrijednosti, ponašanja, običaje, moralna načela, religijska vjerovanja koji oblikuju učinkovita ponašanja. Međutim, bez razumijevanja da zdravlje ne predstavlja trošak već investicijsko dobro, da pružanje kvalitetne zdravstvene skrbi svim ljudima nije samo javno dobro, već je i ključ za snažnu makroekonomiju te bez istinske uloge javne politike i institucija pa tako i zdravstvene nema ni opće prosvijećenosti ni promjena u društvu pa tako i u segmentu zdravlja.
Piše: Snježana Nemec/ Demos Media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
