Blagdan Svih svetih, slavi se svake godine 1. studenoga te je proglašen državnim blagdanom. To je dan kojim Katolička crkva slavi kanonizirane svece te one koji su ostvarili ideal kršćanskoga života
Stari narodi vjerovali su da se na određene dane otvaraju prolazi podzemlja, a duše pokojnika izlaze kako bi boravile među živima.
Kršćani su prvotno krenuli sa slavljem kršćanskih mučenika, a njihovo štovanje razvilo se već u 2. stoljeću. O pojmu svetaca i kanonizaciji počelo se govoriti tek od 10. stoljeća.
Blagdan Svih svetih počeo se slaviti još u 4. stoljeću te su ga u početku sve crkve obilježavale istog dana, u nedjelju nakon Duhova, no Papa Grgur III. je u prvoj polovici 8. stoljeća blagdan Svih svetih premjestio na 1. studenog kako bi se poklopio s drevnim keltskim blagdanom Samhain koji je označavao Novu godinu. Piše: Nikolina Živković 24sata
Iako je blagdan Svih svetih posvećen svecima koji su zahvaljujući svojim djelima ili služenju Bogu prozvani svetima, brojni ga Hrvati miješaju s Dušnim danom.
Na blagdan Svih svetih slave se sveci, no s obzirom na to da je nemoguće znati sve svece koji su u povijesti proglašeni svetima, Crkva je odredila 1. studenog dan u kojemu se sjećamo i molimo za sve svete i blažene, bili oni poznati ili ne.
Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proistječe iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve. Pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave svojem Bogu.
Dušni dan ili Dan mrtvih
Dušni dan nastao je dva stoljeća kasnije, inicijativom opata iz Krimija, sv. Odilona, koji je 998. godine započeo tradiciju dugu tisuću godina. Zaslugom benediktinaca, blagdan Svih svetih proširio se po Europi, a Vatikan ga je službeno potvrdio 1311.
Dušni dan ili Dan mrtvih izraz je nade i vjere u zagrobni život, a slavi se svake godine 2. studenoga. Na taj dan se prisjećamo svih onih kojih više nema i koje smo izgubili. Tad se ide na groblje, moli za duše pokojnika, pale se svijeće i odlazi na svetu misu kako bi nas molitve povezale s pokojnicima kojih više nema. To je dan kad sva katolička groblja sjaje najvećim sjajem, a običaj je da se kao znak sjećanja na preminule održavaju i mise zadušnice.
Svećenici na Dušni dan služe tri mise: jednu kome god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.
Na sinjskom području ljudi su se posjećivali i tom prigodom otvarali bačve da se kuša mlado vino. Mnogi su blagdan Svih svetih smatrali prvim Božićem. U okolici Nove Gradiške ispred mjesne crkve plesala su se kola, a u nekim krajevima zvona zvone cijelu noć. Tradicija nalaže da se za taj blagdan priprema i bogatija večera poput peradi, sarme i pite. Običaj je zadržan još u nekim selima gdje se za blagovanje, uz hranu i piće, okrene i pečenka. Na pojedinim mjestima za te su se blagdane pripremala posebno jela od leće, koja su se nudila svakome tko naiđe ili dođe u kuću. U nekim primorskim krajevima pekli su se i posebni kolačići ili peciva lumbija.
U krapinskom se kraju za blagdan Svih svetih, uz meso, mora poslužiti i purica s mlincima i kruškama makarijama. Uz tu pečenku, uglednije su gospođe pripremale i neke svoje specijalitete po kojima su se razlikovale od ostalih. Tako su neke uz kuhanu govedinu servirale muštardu, a kod drugih purica je bila nadjenuta kestenjem ili jetricama.
Prvi put u godini na taj su se blagdan pekle orahnjača i makovnjača te više vrsta sitnih kolača. Odrasli su namjerno znali ostavljati mrvice na stolu kako bi na Dušni dan djecu uvjerili da su bile dušice. Jedan od sjeverozapadnih običaja bio je da se u noći između Svih svetih i Dušnog dana na stolu ostavljala litra vina i rakije s nekoliko čaša kako bi se preci tu noć mogli počastiti.
Običaji iz prošlih vremena
Drugi običaj je ostavljanje znaka na grobu. Obično bi se križ na nečijem grobu (ako iz te obitelji ima djevojku koja je spremna za udaju) odostraga zacrtao kredom. To je bio znak da je netko zamijetio curu iz neke kuće i da će za Sv. Andriju, 30. studenog, u tu kuću doći prosci i tražiti za nju blagoslov.
Svijeće su osvjetljavale put dušama u mraku
Bitan simbol Dušnog dana je svijeća. Svjetlo koje “hrani” rastopljeni vosak svijeće simbol je Isusa Krista.
Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost, na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. Osim toga, svijeća prati i krštenikov život. On se uz zapaljenu svijeću rađa, umire i putuje prema grobu. Upravo je voštana svijeća simbol života koji dogorijeva u materijalnom smislu, baš poput ovozemaljskog života.
Paljenje svijeća bio je i ostao običaj u svim religijama svijeta. Vjeruje se kako je potrebno umrlim dušama priskrbiti toplinu koju će im dati svjetlost svijeća i lampiona. Tako njihove duše pronalaze svjetlo i svoj put u mraku. Svijeće su se nekad radile od pčelinjeg voska, dok se cvijeće donosilo iz vlastitog vrta. Tako bi se iz vrta brale jesenske ruže, kadifica ili bosiljak. Nakon toga bi se ono nosilo na groblje.
Budite pažljivi s izborom lampiona
Pri kupnji obratite pažnju na gramažu. Česti je slučaj da se prije blagdana gramaža lampiona znatno smanjuje. Uz to, pogledajte koliko dugo će lampioni trajati nakon što se fitilj zapali. Provjerite i kvalitetu materijala. Ako se pri dodiru prsta smjesa prhuta i počne trgati, to je znak kako lampion nije kvalitetan i da će jako brzo izgorjeti. Prosječna cijena za male lampione u vrijeme prije Svih svetih je oko 3 kune, srednjeg 4 kune, a veliki su od 6 do 9 kuna.
Ljudi na grobove najčešće donose cvijet krizanteme
Posljednjih 30-ak godina grobovi se najčešće kite krizantemama. Ovo cvijeće potječe iz Kine i Japana, a smatra se cvijetom sreće i prosperiteta. Zbog svoje otpornosti na hladne temperature i mraz simbolizira besmrtnost. Prema starim Grcima, krizantema štiti od zlih duhova. Ona se ne smije ubrati s groblja jer će toj osobi donijeti nesreću.
Dobijete li na dar crvenu krizantemu, to je jasan izraz ljubavi. Žuta krizantema označava žaljenje, a bijela je simbol odanosti i predanosti. Na groblje se nose krizanteme, ruže, orhideje, margarete i špine.
Živo cvijeće ne umjetno
Svi sveti i Dušni dan prate simbol svjetla (upaljene svijeće) i simbol života (živo cvijeće). Na taj dan dovoljno je odnijeti jedan živi cvijet i upaliti svijeću, a kićenje grobova, posebice umjetnim cvijećem nije dio tradicije. Posljednjih 30-ak godina grobovi se najčešće kite krizantemama, koje se od tada i uzgajaju u Hrvatskoj. Krizantema je u Hrvatskoj simbol prolaznosti života, smrti i žaljenja.
Meksiko – zemlja koja slavi smrt
Blagdan Svih svetih, koji Meksikanci zovu Dia de los Muertos, uključuje festivale, parade i velika okupljanja obitelji na groblju kako bi se na kraju dana molili za svoje pokojne.Prvi je dan posvećen malim anđelima, odnosno umrloj djeci. Idućeg dana Meksikanci odaju počast i prisjećaju se odraslih pokojnika. Obitelji se okupljaju na veselim svečanostima na lokalnim grobljima, ali i kod kuće.
Voda i hrana nude se pokojnicima kako bi se duhovi okrijepili nakon dugog putovanja. Razasutim laticama nevena dušama se pokazuje put prema groblju, a paljenjem smole prati molitvu. Pleše se i veseli u paradi s vijencima na glavi, cvijećem te jestivim kosturima i ljesovima od šećera do dugo u noć. Hrana je za žive i za mrtve kako bi vratili snagu.
Stoga Meksikanci na kućnim pragovima ostavljaju slatki kruh sa sjemenkama anisa. Bijele šećerne lubanje sa šarenim detaljima također su nezaobilazan dio običaja. Día de los Muertos prepoznao je i UNESCO, koji ga je uvrstio na popis kulturne baštine.
Tradicija slavljenja smrti potječe još iz vremena Nahua, plemena američkih Indijanaca, koji su žalovanje za umrlima smatrali nepoštovanjem pokojnika. Meksikanci smatraju kako nema potrebe žalovati za umrlima jer zagrobni život smatraju lijepim. Iz tog razloga su oni narod koji veselo slavi smrt.. Piše Nikolina Živković 24sata